Antun Motika 7->

Osmim predstavljanjem Motikinih djela iz pulske donacije vidljiv je autorov interes prema različitim slikarskim i crtačko-grafičkim tehnikama.

Izloženi akvareli, nastali neposredno po okončanju studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, imaju naglašenije forme (naročito figure), s naznakama «sintetskog kubizma» (Kod toalete, Porodični portret, Seljak, Jahačica). No, već tada se mogao osjetiti autorov otpor prema pedagoško-akademskim nazorima i njegova želja da u sliku unese nove vrline koje će ga desetak godina kasnije dovesti do vlastitog osebujnog izraza.

Unošenje sve više svjetla u motiv i korištenje postimpresionističkih karakteristika raščlanjivanja boja u mnoštvo rastavljenih pigmenata ostat će i nadalje glavni lajt-motiv u njegovu osvajanju slikarskog prostora. U slikama Soba i Stol, objema iz 1930. godine, prisutne su Motikine metamorfoze i preokupacije nakon upoznavanja pariškog umjetničkog miljea putem kataloga i reprodukcija. Prvim studijskim boravkom u Parizu 1931. godine to je mogao i neposrednim načinom doživjeti. Nakon drugog boravka u Parizu 1935. nastaju gvaševi Restoran, Jablanica, Gradnja mosta i nešto kasnije Riba na tavi. Primjeri su to ekspresivne snage boje i poteza, ali unatoč zgusnutom pigmentu, koji diktira sama tehnika slikanja, ostalo je dovoljno prostora za prozračnost i osvjetljenje prizora. Crteži u tušu, pridodani ovom postavu, nastavak su istraživanja pojednostavljenja forme u motivu. Crtom raščlanjuje i tek nagovještava pojedine dijelove, kao što to čini s bojom na slici.

Motika se na Akademiji okušao i u grafičkim tehnikama, koje je učio kod prof. Tomislava Krizmana. Iz tog razdoblja (zadnja godina studija) imamo tri litografije i jedan bakrorez. Sve one govore o uspješno ovladanoj vještini, ali još uvijek daleko od Motikinih likovnih razmišljanja. Slikarske i crtačke tehnike bile su prigodne za Motikino umjetničko pripovijedanje.

Grafiku je nakon 1926. godine rijetko koristio, ali se zato često upuštao u eksperimentiranje s organsko-anorganskim materijama na različitim providnim podlogama (staklo, celofan), iskazivao je nove poruke te ostajao vječito mlad.

Nekoliko ulja iz različitih razdoblja (od 1931. do 1955. godine) potvrđuju iskustva stečena iz «pariške škole» i ona uz akvarele, gvaševe i pastele zaokružuju opći dojam o njegovim djelima. Iako svestran (slikar, crtač, skulptor, eksperimentator, medaljer), Motika je ipak bio i ostao slikar, za života samozatajan, krhak i nenametljiv, ali umjetnik čija djela će, kad ugledaju cjelokupni postav u povećem prostoru, predstavljati praznik za oči i dušu. Tretiranje prozora, interijera i mrtvih priroda u različitim postavkama bile su mu omiljene teme.

Postavlja se pitanje: Kako je to Antun Motika uspijevao biti autorski osebujan, svjež i vječito mlad?

Tada se logično nameće i odgovor:

Rodio se s predispozicijom kreiranja svega što ga je okruživalo i pritom imao podršku majke, koja ga je hrabrila, da bi se nakon završetka studija na Akademiji opredijelio za pedagoški rad na srednjim školama u Mostaru, čime je materijalno bio zbrinut, za razliku od kolega koji su svakodnevno morali pronalaziti načine kako preživjeti. Motika se eksperimentima (frotaži, dekalkomanije, intervencije na rentgen filmu, efekti boja na staklu i plastici, njihovo razlijeganje i stvaranje novih prizora,…) bavio i kad je dobrano prešao u treću dob i mirovinu, čime je ostao mlad u duši do kraja.

Priredio: Otmar Oto Širec

Godina 1975., Izložbeni salon u Opatijskoj 3., u Puli, retrospektiva prvog slikara iz Istre s diplomom likovne akademije. Bio je to moj prvi susret s umjetnikom, iako ne i s njegovim djelima. Pula još nije imala prostor u kome bi doživljaj umjetnina našeg meštra bio potpun. Unatoč prethodnoj selekciji zagrebačkog postava, morali smo legendarni Izložbeni salon pregraditi s nekoliko montažnih panoa, kako bismo slike smjestili u prostor. Na dan otvaranja, u tako pretrpanom Salonu, od panoa i mnoštva radoznalih puljana, teško da ste mogli doživjeti slike. Ono, što je u tom trenutku odavalo veličinu događaja, bilo je prisutsvo samog autora, mnoštvo uzvanika i bljeskanje fotoaparata. Tih je dana Antun Motika obilazio nekadašnju Via Gioviu, ulicu u kojoj je obitavao, proveo svoje dječačke dane i gdje je prvi put pokazao smisao za stvaranjem. Nadležni su mu bili na usluzi i bilo je samo pitanje kada će umjetnik iskazati svoju želju,a putem medija objavljeno je kako je Motika voljan donirati 5.000 djela rodnom gradu. Do realizacije dijela njegove želje, došlo je nakon punih trideset godina, nažalost nakon odlaska sa životne scene.

Za ispunjenje Antunove želje pobrinuo se 2006. godine njegov nećak, dr. Dušan Motika, a uz stručno posredovanje povjesničara umjetnosti gospodina Darka Glavana.

 Dok se ne osposobi stalni galerijski prostor, koji bi mogao primiti cjelovitu donaciju, djela Antuna Motike predstavljaju se odabranim ciklusima u Gradskoj galeriji. Zbirka Antun Motika sastoji se od 109 slika i predmeta dokumentarnog značaja, 1564 crteža većeg formata, četiri skulpture, 13 albuma crteža i skica manjeg formata, pet albuma eksperimenata i kolaža, te dvije ilustrirane priče. Vrijedna je to umjetnička muzejska građa koju će u danom trenutku kustosi budućeg stalnog postava nakon istraživanja i obrade, relevantno i prezentirati. Do sada je realizirano šest predstavljanja doniranih umjetničkih djela. Sedmi izbor iz donacije neće donijeti nešto osobito novog, izuzev potvrde kako je Motika bio predodređen za slikarstvo od najmlađih dana te njegove afirmaciju u krugu europskih umjetnika. Moglo se to vidjeti trećim izborom realiziranim 2008. godine, kada su se posredstvom i ljubaznošću ljubljanskog povjesničara umjetnosti Braneta Koviča, komparativno Motikinim djelima sugerirala djela Renoira, Picassa, Matissea, Chagalla, Bracqeua, Miroa i Mušiča. Mogli smo uočiti koliko je dodirnih točaka, razmišljanja i izvedbi imao naš Antun s velikanima svjetskog slikarstva, bez obzira što se radilo o grafičkim listovima. Kubističke forme i oblici Bracqeua, kao i Picassova mnogostranost u potrazi za realizacijom vizija, a naročito Matisseov fovistički kolorizam i pojednostavljen crtež, ostavili su vidnog traga. Saznanje da ima pravo na stvaralačku slobodu Motika je mogao dobiti samo u Parizu. U tom su se umjetničkom centru početkom 20.st. donosili manifesti, osnivale grupe istomišljenika u traganju za novijim izrazima, unatoč negodovanjima pojedinih teoretičara umjetnosti. Našem je Antunu to dalo daljnji poticaj u traženju vlastitog izričaja. Vidjelo se to svaki put nakon povratka u domovinu, a i kasnije, kada bi na njegovim slikama zatitrala rješenja kojima je slikovitije i jednostavnije dolazio do rezultata. U slike mu „ulazi“ sve više svijetla, a ukupni dojam je snažniji. Priklonit će se Motika povremeno ekspresiji boje, kao na slici «Pad» (tempera iz 1936. godine), ali iz sasvim drugih razloga. U Parizu je Motika studijski boravio dva puta, 1931. i 1935. godine. Slike nastale u tom razdoblju ponijele su meštra i odale njegovo priklanjane postimpresionističkim tendencijama.

 Raznolikost Motikinih načina izražavanja (slike, crteži, skulpture u terakoti i staklu, kolaži, frotaži, organski i anorganski eksperimenti) započeta je u mladenaštvu. Pariškim je boravcima dobivao odgovore na neka sebi postavljena pitanja. Od dosad prikazanih ciklusa, izdvojio bih one povjesničarke umjetnosti Branke Benčić koja je imala dva zanimljiva izbora iz Donacije. Za razliku od ostalih kustosa, dala je prikaz malo drugačijeg Motike. Bile su to «Vrpce i Linije“ rađene u apstraktnoj maniri u tehnici ugljena na, danas već požutjelom, papiru i «Fotokolaži». Fragmentarno možemo Motikina djela pokazivati u nedogled, jer građe ima dovoljno, no to ni izdaleka nije ono što će puljani i njihovi gosti moći doživjeti, kada se cjelokupna donacija dogodi u prostranom izložbenom prostoru. Antun Motika je napravio svoje, na redu je Pula i muzejska struka.

Priredio: Otmar Oto Širec

U drugom izdanju ciklusa izložbi pod nazivom: "Antun Motika i istarski crtači i grafičari" Motiku predstavljamo sa desetim izborom iz donacije, crtežima u njemu karakterističnim tehnikama ugljena, tuša i kombinacijama sa bijelom  temperom. Tematika crteža su razne tehničke i stilske interpretacije i studije motiva ženskog lika, akta, figure i bika, životinjskog lika, koje je Motika vrlo često koristio u svojem, možemo reći, svakodnevnom likovnom stvaranju i kojima je posvetio posebnu pažnju. Citirajući  Darka Glavana, poznavatelja likovnog djela antuna Motike, reći ćemo da su bikovi i istarski boškarini u njegovim crtežima istovremeno studija za skulpturalnu izvedbu i gotova crtačka djela, studirana i izvedena gotovo kronološki putujući kroz likovnu povijest; od spiljskog slikarstva Altamire do Picassovog bika, simbola nad simbolima u Motikinom "arhajskom nadrealizmu". Ženski likovi, aktovi  su simplificirane stilizirane figure, koje  kroz cijeli diapazon moduliranja linija, potvrđuju slikarev  izuzetni talent i znatiželju,  istovremeno motivu pristupajući kroz razne likovne rakurse, tako da možemo vidjeti nježne, ali sigurne poteze pera  na crtežu slikareve majke i likovima djevojčica kao i energični i sigurni trag ugljenom na papiru za pakiranje.

Bika okružuju dvije suprotnosti u svijetu mitologije i simbolizma, u smislu da je on i solarno i lunarno stvorenje. Bikova muška plodnost, vatreni temperament i uloga kao oca stada čine ga muškim bogom sunca u mnogim kultovima. Simbol je neobuzdane snage i nalazimo ga u gotovo svim mitologijama svijeta. U Jungovoj analitičkoj simbolici ‘žrtvovanje bika predstavlja želju za duhovnim životom koji bi čovjeku omogućio da svlada svoje primitivne životinjske strasti’. Zapadnjačka vjerovanja u biku vide naglašene muževne seksualne konotacije.

Kao od prapovijesti likovnog izražavanja i u ovom se  trenutku deseci umjetnika raznih generacija u Hrvatskoj i svijetu, u kontinuitetu ili u određenim vremenskim ciklusima, bave temom ženske figure i golog ženskog. U likovnoj umjetnosti tijelo je posljednjih godina ponovno aktualno, ušlo je na velika vrata u slikarstvo, što dobro upućene povjesničare umjetnosti i likovne kritičare uopće nije iznenadilo. Senzualni, čulni i erotski elementi crteža golog tijela kroz povijest umjetnosti prelaze u druge medije, poput fotografije, videa i performansa, ali ta tema i dalje fascinira slikare. Od početka čovječanstva do danas to je najuvjerljivija, najopsežnija, najčešća, vječna tema i ulaskom u bilo koju od svjetskih galerija, najveći dio fundusa je upravo motiv žene, ženski akt..

Uz Antuna Motiku na izložbi su predstavljeni i izabrani značajni istarski likovni umjetnici; Karlo Paliska, Gualtiero Mocenni, Alieta Monas, Fulvio Juričić sa izuzetnim likovnim djelima iz fundusa Zbirke umjetnina našega grada s naglaskom na njihov crtački i grafički opus , od crteža olovkom, ugljenom, kredom pastelom i u raznim kombinacijama s akrilom i lazurama kod Paliske, Monas i Juričića do crteža i grafika-skica, ideja za trodimenzionalnu realizaciju u skulpturi G. Mocennia, koji studioznim pristupom, kao i Motika, razmišljajući o realizaciji buduće skulpture "proizvodi" skice i grafike koje vremenom postaju autonomna likovna djela.

Ponoviti ćemo i namjeru da Antuna Motiku i kolege ne postavljamo u odnos koji bi ih uspoređivao i mjerio, već kao i u prošlom izdanju govorimo o likovnoj umjetnosti u Istri, gdje je Antun Motika referentna točka u njenoj suvremenoj povijesti.

Eros Čakić, Zbirka umjetnina Grada Pule

ANTUN MOTIKA XXV

 Izbor iz stalnog postava galerije Antun Motika-Pula

veljača - svibanj 2020.

Izbor djela:

Fulvio Juričić - Crteži

Robert Pauletta - Boja

Eros Čakić - Restaurirani crteži