Antun Motika 1- >

Izložba Antun Motika - Izbor iz donacije VI. posvećena je Darku Glavanu, povjesničaru umjetnosti, glazbenom i likovnom kritičaru, autoru retrospektivne izložbe i monografije Antuna Motike realizirane 2002. godine. Gospodin Darko Glavan bio je ključna osoba pri primopredaji donacije obitelji Motika gradu Puli izvršenoj u lipnju 2006. godine u Muzeju Mimara, iz jednog posebnog razloga. Naime, Glavan je bio službeni čuvar Zbirke Antun Motika pohranjene u zagrebačkom muzeju, te su osim doniranih djela, u Pulu stigle i inventarne knjige sa relevantnim podacima o umjetninama koje je Glavan katalogizirao za Motikina života u svojstvu kustosa Muzeja Mimara.

Nakon pet ciklusa predstavljanja Izbora iz donacije koje autorski potpisuju povjesničari umjetnosti, čime je dana relevantna težina odabiru radova doniranog opusa Zbirke Antun Motika, u predstavljanju VI. Ciklusa - Animalije, odlučili smo se za pomalo drugačiji pristup. Naime, izbor 25 crteža od ukupno 1564 inventarizirana u Zbirci umjetnina Grada Pule ovoga puta sačinili su Fulvio Juričić, Eros Čakić i Borut Skok, akademski umjetnici, članovi HDLU Istre, likovni pedagozi Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli. Koncept kataloga koristi fragmente teksta Darka Glavana, a odabir samih djela je prvenstveno «likovnjački», čime se željela postići šira percepcija viđenja Motikinog opusa. Eksperimentiranjem načina u promociji djela Motika se prikazuje kroz raznolike moguće likovne rakurse. Misija je Zbirke umjetnina Grada Pule da predstavljanjem doniranih djela puležani otkriju dijelove gotovo nepoznate povijesti.

Priredila: Sanja Krelja Osterc

„…Brojni podjednako kvalitetni i dorađeni crteži u tehnici ugljena i olovke svjedoče o „pretapanju“ utilitarnih predmeta poput vaza i vrčeva s antropomorfnim figurama. Nakon stotina i stotina studija, tipična ostvarenja poprimaju hibridni izgled na razmeđi teško prepoznatljivih prvotnih upotrebnih odlika i sve slobodnije i nesputanije izvedbe. Takav „start“ s pozicija, uvjetno govoreći, primijenjene umjetnosti i „finiš“ u domeni apsolutne umjetničke slobode bit će karakterističan za većinu Motikinih skica i crteža nastalih tijekom kasnijih desetljeća umjetnikova stvaranja. Motika će ih i dalje nazivati, apsolutno nominalno, budući da osim staklenih skulptura ništa nije izvedeno po tim modelima, „skicama za keramiku“ odnosno „za feražu“ (metalni predmeti) ili neki drugi materijal. S današnjeg vremenskog odmaka razvidno je kako su ti crteži bili oblik autonomne umjetničke prakse (riječ je o više tisuća crteža većeg i manjeg formata) koja je osim vježbe ruke, stvarala i preduvjete za novu oblikovnu sintaksu, koja će 50-ih i 60-ih doći podjednako do izražaja u Motikinim crtežima, projektima i eksperimentima, slikama i skulpturama…“

Darko Glavan: „Svjetlost i samoća“, Monografija Antun Motika, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb 2002. str. 24

…“Osim u gotovo tisuću izravnih pripremnih crteža, od kojih su posebno atraktivne studije istarskog bika „boškarina“, anticipacije likovnih ideja realiziranih na Muranu mogu se prepoznati i u dijelu crteža iz prijelomnog razdoblja tzv. „arhajskog nadrealizma“ kao i u crtežima nominalno klasificiranim kao skice za keramiku, odnosno feražu. I sam je umjetnik, dok smo zajednički katalogizirali njegov golemi crtački opus, nerijetko bio u dvojbi kako klasificirati pojedino djelo, oslanjajući se uglavnom na procjenu što bi eventualno bilo moguće izvesti u određenoj tehnici, a ne na prvobitnu nakanu s kojom je izvorno počeo svoj obračun s prazninom papira…“ (1)

…“Umjetnička postignuća i zadivljujuća individualnost Antuna Motike zasigurno nisu u potpunosti prepoznate, proučene i predočene, ni stotinu godina nakon njegova rođenja, ni deset godina nakon njegove smrti, no uvjeren sam da danas ima vrlo malo onih koji sumnjaju kako je bez sagledavanja i spoznavanja njegova umjetničkog svijeta moguće sačiniti vjerodostojnu povijest hrvatske likovne umjetnosti XX. Stoljeća“…(2)

(1) Darko Glavan: „Svjetlost i samoća“, Monografija Antun Motika, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb 2002. str. 27

(2) ibid, str. 32

Izložba koja je pred nama želi skrenuti pozornost na fotokolaže Antuna Motike, koji čine jedan od segmenata iz velike skupine brojnih istraživačkih radova relativno neistraženog područja širokog autorovog stvaralaštva, i doprinijeti valorizaciji tog malo poznatog i dosad samo uskom krugu stručnjaka cijenjenog Motikinog opusa.

Atelierski eksperimenti Antuna Motike – započeti 1940-ih, a nastavljeni do umjetnikove smrti 1992. – nikada nisu temeljito proučeni, prezentirani i evaluirani kao izniman osobni doprinos i anticipacija «nove umjetničke prakse» 70-ih i kasnijih desetljeća, zapisao je Darko Glavan u katalogu retrospektivne izložbe Antuna Motike 2002. godine.  U tom smjeru kreće se kontekstualizacija Motike od njegovih ponekad zanemarenih doprinosa  neoavangardnoj umjetnosti i nakon nje, te rehabilitacija iz kolektivne amnezije.  U eksperimentima, kolažima i fotokolažima Motikino inkorporiranje sadržaja iz svakodnevnog života u sferu umjetnosti i tretiranje kolaža kao samostalnog likovnog izraza može se promatrati kao jedinstvena pojava u okvirima hrvatske umjetnosti pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća.

Povijest kolaža kao umjetničke prakse počinje u 20. stoljeću. Dotad se ova tehnika koristila u izvanumjetničke svrhe, u okvirima neumjetničke, pučke tradicije – od japanskih kaligrafija iz 12. stoljeća, preko pučke i regijiske zapadne kulture, poput razvoja spomenara u 17. stoljeću, zatim memorabilija bidermajera i malograđanskog ukusa, sve do novovjekovnih razglednica i slika masovnih medija iz suvremene kulture. Kolaž je tako sve do 20. stoljeća u europskoj umjetnosti bio rubna pojava i nije pripadao središnjoj liniji zapadne civilizacije i instituciji umjetnosti, no od 1910-ih kada iz povijesti medija doznajemo o Picassovim invencijama i prvim kolažima, on više nije izvanumjetnička tehnika koja buja na rubovima kulture, već postaje dominantan način mišljenja i izražavanja koji prodire u središte umjetničkog sustava. Od svojih početaka jest značajan dio ikoničke kulture – kulture slike, kakvu danas poznajemo. Tako poput montaže u kinematografiji i kolaž s pravom predstavlja umjetnički jezik i tehnologiju 20. stoljeća.

U širem smislu – u likovnoj umjetnosti, književnosti ili filmu, kolaž je svaki tekst građen od heterogenih materijala, dok je u užem smislu to likovni žanr koji nastaje konstrukcijom i lijepljenjem različitih materijala na podlogu. Kolažni postupak zasniva se na semantičkom premještanju elemenata, postojećih poruka, fragmenata iz svakodnevnice i popularne kulture u novu tvorevinu, kako bi se stvorilo umjetničko djelo koje prikazuje raznovrsne prekide, složenu višeznačnost, necjelovitost, nekonzistentnost mišljenja. Kolaž je razvila avangardna umjetnost kako bi stvorila nove načine mišljenja i izražavanja.

U katalogu izložbe «Avangardne tendencije u hrvatskoj umjetnosti» Zvonko Maković kaže: Među rijetkim individualcima koji neposredno pred Drugi svjetski rat, pa i tijekom ratnih godina, iskoračuju u nepoznato, koji su skloni radikalnijem propitivanju konvencija, zdušno se oslanjajući na „poetiku osporavanja“, valja istaknuti Vanju Radauša (serija „Dekalkomanije“, 1937.) te osobito Antuna Motiku i njegove eksperimente s materijalima, točnije, mislim na seriju kolaža i fotokolaža. Motika tu ne samo što u cijelosti razara prizor, već prepušta materiji da živi vlastitim životom. S tim djelima u kojih je eksperiment osnovni pokretač stvaralaštva, u kojima sam umjetnički čin postaje važnijim od konačnoga rezultata, a želja da se bude suvremen postaje glavnom preokupacijom, završavaju one tendecije koje su se dvadesetak godina ranije javile zajedničkim programom. Programa sada, međutim, nema. On se izmrvio na niz individualnih gesti, na propitivanje osobnih mogućnosti.

Budući da kolaž predstavlja prostor za eksperiment, i fotokolaži Antuna Motike uz ostale eksperimente – kolaže, dekalkomanije, frotaže, zatim eksperimente na staklu i foliji s organskom i anorganskom materijom te luminokinetičke eksperimente – predstavljaju brojna autorova atelijerska istraživanja. Predratne 1940. godine Antun Motika vraća se u Zagreb kao profesor u Školi primijenjenih umjetnosti. Zbog priprema za predavanja, studira materijale i tehnološke postupke, a početkom rata, u osami atelijera, počinje s eksperimentima koji ne predstavljaju samo intelektualnu igru, već maštovit opsesivan svijet kojemu se ne može oduprijeti.  Interesira se kako rasformirati realnost i doći do drugačijih oblika – najprije u kolažima od raznobojnog papira kojima konstruira figure i prostor, zatim u frotažima, dimnicama, fotografikama i eksperimentalnim fotografijama te fotokolažima u kojima izrezivanjem detalja različitih fotografija stvara novu sliku. Blizina iracionalnog (oniričkog) i racionalnog (intelektualno-spekulativnog) je očita.

U relaciji s poviješću traume i diskontinuiteta, turbulentnih događanja u Evropi tijekom 20. stoljeća, odbacujući racionalnost i koherentnost, kolaž kao da predstavlja subverzivnu fantaziju i nove formalne mogućnosti radikalne subjektivnosti.   Problemi prostora i vremena kao estetskih kategorija od početaka 20. stoljeća doživjeli su radikalne promjene i došlo je do neke vrste «sortiranja». Prostor se počeo komadati. To je bio prostor zajedničkog osjećaja, znanja, društvene prakse i političke moći. Sigurnost u stabilnu sliku svijeta uvjetovanu jednom točkom gledišta, koja je značila njegovo predstavljanje i doživljavanje kao totaliteta i koju je stoljećima davala perspektiva, dovedena je u pitanje. Kao posljedica krize reprezentacije, reorganizacija osjećaja vremena i prostora, uz manipuliranje ili multipliciranje očišta, ukazivala je na poziciju decentriranog subjekta i na nesta(bi)lan fragmentarni karakter čovjekova identiteta. Učestala je upotreba fragmenta što razara iluziju dubine, geometrijsku perspektivu prostora koja jamči stabilnost i integritet slike i subjekta kakvu zahtijeva priča, naglašavajući plošnost, čime detalj, fragment dobiva značajke ikone, simbola ili znaka.

Tijekom 20. stoljeća novi vizualni dojmovi, nova tehnologija i mogućnosti (re)produkcije slike, postavili su pred umjetnike izazov uobličavanja formalnog izraza kaleidoskopske svijesti, tražeći odgovore na pitanje – kako jednom slikom prikazati preklapajući diskontinuitet velegradskog pogleda i dinamiku života u njemu? Budući da film i kolaž omogućavaju kinematografsku dekompoziciju, percepcija u obliku šoka uspostavljena je kao formalno načelo.

Fotokolaži Antuna Motike predstavljeni ovom izložbom izbor su iz više od dviju stotina tabli sakupljenih u pet albuma u Zbirci Antuna Motike, odnosno donacije obitelji Motika u okviru Zbirke umjetnina Grada Pule. Pred nama su radovi koji su upravo završenim restauratorsko-konzervatorskim intervencijama rehabilitirani i spašeni od daljnjeg propadanja, a predstavljaju se prvi put u ovako velikom broju kao autonomna cjelina kojoj je posvećena cijela izložba. S obzirom na dominantni motiv, možemo ih grupirati u nekoliko tematskih podskupina. Montaže Antuna Motike u fotokolažima i kolažima utemeljene su u autorovim likovnim i formalnim vještinama i talentu, a neobične vizionarske kreacije izmještenih slika, zbog fragmentarnosti, nedorečenosti, višeznačnosti i smisla koji izmiče, drže pozornost onoga tko ih promatra u stanju tenzije i nesigurnosti. Kolaž je slika diskontinuiteta i mentalna je forma. Kolažne transfiguracije premještanja su koja izazivaju preoblikovanje i promjenu odnosa iz konteksta u kontekst. Neizostavno je naglasiti značenje kolaža za uvođenje neumjetničkih materijala u umjetnički sustav, predmeta iz svakodnevnog života te elemenata slike i teksta iz masovnih medija i popularne kulture, odnosno materijala iz «medijske realnosti» građanskog života što su činile slike iz novina, časopisa, oglasa, reklama.

Motikini fotokolaži predstavljaju panoramu transfiguriranih prikaza – distorziju ljudskih lica i tijela, najčešće ženskih, zatim detalje životinja kao specifičnu hibridnu biomorfnu ikonografiju, elemente strojeva, ikonografiju tehnološkog svijeta, industrijsku tematiku i fragmente prizora iz svemira, baštineći «omekšane» dadaističke strategije razbijanja cjelovitih likovnih i diskurzivnih oblika te subverzivnu fantaziju u okviru nadrealističkog modela apsurdnog, alogičkog povezivanja nespojivog, logike nalik snu. Od nasljeđa nadrealizma kolaž baštini aktivnost koja predstavlja procjep u tkivu stvarnosti, subverziju modela racionalne konstrukcije značenja. Registar fragmenata vizualnog predstavlja kaleidoskop psiholoških elemenata koji je operativan na metonimijskom načelu.  Kolaž postaje mjesto projekcije želje. U tom smislu neki teoretičari uspoređuju kolaž s funkcijom sjećanje – zaslon (screen memory) koja je kod Freuda središnji element analize snova. Funkcija sjećanja – zaslona nije u tome da samo donosi sadržaj, već da ukaže na načine njegova strukturiranja. Sjećanje – zaslon preobražava se u zaslon na kojem se projiciraju fantazme, čiji je sadržaj s pravim sadržajem povezan simboličkim i odnosima sličnosti.

U jednoj slici kombiniraju se dijelovi različitih prizora i različitih perspektiva, fragmenti oblika različitih proporcija, stvarajući nove, čudesne kombinacije i začudne odnose. Pojedini kolaži nastaju jukstaponiranjem tekstura i volumena, kao što su to zaobljeni dijelovi tijela (obraz, rame, trbuh) i glatkoća puti, s oštrijim grafičkim elementima (dijagonale ili linije kose, žica, strojeva, trave). Česte distorzije lica nalik su halucinacijama, koje postaju redizajnirani bizarni portreti. Postupkom kolažiranja postojećih fotografija nastaju i brojni antropomorfni hibridi svedeni na neprepoznatljivost. Kompozicije pojedinih drugih fotokolaža konstruirane su vertikalnim slaganjem elemenata jednog iznad drugog, a novonastali oblik nalik je na robotički totem sastavljen od izrezanih slika mehaničkih elemenata ili dijelova strojeva. Osim uočljivih erotskih referenci, zazornih slika, nailazimo i na slike iz svijeta umjetnosti – fragmente reprodukcija slika ili skulptura, a nije nezapaženo i referiranje na svijet tehnologije i zanimanje za svemirska prostranstva, posebno od kraja 1950-ih kada snažan poticaj autoru dolazi u obliku vijesti o svemirskim istraživanjima. Motika će «kozmičke motive» u skladu sa svojom uobičajenom metodom isprobavanja istih motiva koristiti kao predloške za realizaciju u različitim tehnikama i disciplinama – od keramičkih tanjura, štafelajnih slika do fotokolaža. No interes Antuna Motike za te daleke svjetove nije isključivo suvremen. Možemo ga pratiti još od autorova djetinjstva, kroz zanimanje za znanstvenu fantastiku, a vidljiv je u crtežu Futuropolis (1917.) i ilustriranom romanu Put na mjesec Julesa Vernea (1917. – 1918.). Imaginacija iz prizora znanstvene fantastike je 50-ih i 60-ih godina postala realnost distribucijom slika svemirskih krajolika koju su omogućili masovni mediji, razvoj tehnologije i optike kao «mašine za gledanje».

Vizualni registar, arhiv fragmenata sakupljenih u fotokolažima Antuna Motike, obuhvaća prepoznatljive figurativne elemente civilizacijskih slika: svijeta umjetnosti, popularne kulture – fotomodela,  glumaca i glumica,  predmeta svakodnevne upotrebe, slika svemira ili strojeva. Njihovo montiranje (slaganje)  omogućava konstrukciju cjeline iz heterogenog materijala, a prizor dekonstruira. Nelinearno, iščašeno iskustvo svijeta transformira svakodnevne motive u oniričke slike. U albumima pulske Zbirke pronalazimo i zanimljivu skupinu fotokolaža mobilne, fleksibilne strukture, kinematičkih svojstava. Pojedine slike na podlogu nisu čvrsto pričvrščene sa svih strana, već samo s jedne, stvarajući rad namijenjen listanju, poput flip-books, knjižica za animaciju. Takav se kolaž animira svakim okrenutim listom i svakim pomicanjem sličice. U novoj fazi slika dolazi do nove kompozicije i poprima novi oblik. Listanjem slika preobražavaju se figure i stvaraju nove, a radove obilježava dinamična, pokretna i promjenjiva struktura. Mobilni kolaž pretpostavlja mnogo mogućnosti i novih kombinacija mogućih slika, ali podrazumijeva i ljudsku aktivnost. Pozornost recipijenta manje se usmjerava na smisao djela koji se treba shvatiti čitanjem njegovih dijelova, a više na princip konstrukcije. Provocira se lom u recepciji koji je analogan fragmentarnosti umjetničke tvorevine.  Tako, osim što pretpostavljaju fragmentiranje zbilje, montaža i kolaž ogoljuju umjetnički postupak, opisuju i na vidjelo stavljaju faze konstitucije djela.

Branka Benčić

                                                                                                                         mrtva priroda

                                                                                                                  predgovor jerica ziherl