IZLOŽBE

Andi Pekica

rođen je 7. 9. 1968. godine u Puli.

 1987. godine završio je srednju školu Primijenjenih umjetnosti i dizajna, smjer grafički dizajn kod profesora Ivana Obrovca u Puli. Diplomirao je na grafičkom odjelu Pedagoškog fakulteta u Rijeci 1992. godine.

Nakon diplome godinu dana radi na formiranju Grafičke zbirke u Sveučilišnoj knjižnici u Puli.

Od 1996. godine nastavnik je stručne grupe predmeta (Teorija oblikovanja, Ilustracija, Tipografija, Povijest struke) u Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli.

2018. godine stječe zvanje profesor – mentor.

Na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli, na odsjeku Dizajn i audiovizualne komunikacije, predaje Teoriju oblikovanja i Tipografiju.

Od 1994. je aktivan član HDLU-a Istre čiji je predsjednik bio od 2006. do 2009. Izlagao je na mnogim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu.Dio je umjetničke organizacije Fazan (Oleg Morović, Andi Pekica, Oleg Šuran) pod okriljem koje su ostvarene mnogobrojne likovno – književne manifestacije u zemlji i inozemstvu.

Piše i radi na izdavačkim poslovima u alternativnom časopisu (fanzinu) Polet, koji izlazi periodički i do sada je objavljen 48 puta.

Njegova prva knjiga, Eseji o slovima, objavljena je 2020. godine kao dio projekta Nevidljiva Savičenta.

Živi sa voljenom suprugom među hrastovima, pored košnica, u selu Šajini, uz minimalno svjetlosno zagađenje.

********************************************************************************************************

SKICA ZA RETROSPEKTIVU

Cjelokupno dosadašnje djelovanje pulskog slikara Andija Pekice znatno se razlikuje od suvremenih umjetničkih praksi jer njegov vizualni izričaj ne robuje ikakvim dosadašnjim klišejima i uvriježenim standardima. U početku svog stvaralaštva, između ostalog, predstavio se crtežima i slikama izvjesne ekspresivno – manirističke poetike u kojima se osvrnuo na francuske kubiste i njemačke ekspresioniste ispitujući kako bi to moglo zajednički funkcionirati. Takvu odvažnu sintezu zaodjenuo je ruhom manirističkih anomalija, posebno uočljivih kod crtanja ruku, čija će nestvarna produženja do danas ostati autorovom prepoznatljivom karakteristikom. Postupno je u svoje stvaralaštvo uvodio nove elemente a forma uskoro postaje njegovim primarnim interesom, što je vidljivo u ciklusu Glave iz 1997. godine. Ti crteži sadrže svojevrstan skulpturalni prosede a autor kaže da ga je inspirirala serija kamenih glava Jurja Dalmatinca na šibenskoj katedrali. Dakle, Pekica jedno od nadahnuća nalazi u povijesti umjetnosti, a primarni interes su mu modernističke i avangardne tendencije. U Glavama nalazimo autorove reminiscencije na sintetski kubizam, futurizam ili geometrijsku apstrakciju, odnosno na Picassoa, Boccionija ili Brancusia, ali ujedno ga prepoznajemo kao sjajnog portretista što mu je još kao studentu, jednom zgodom, priznao veliki hrvatski slikar Ivo Kalina. Međutim, Andi je ubrzo, kao uostalom i sve čega se prihvatio, napustio portret jer očito kod njega vrijedi ono…probao sam, vidio da mogu i znam, pa što ću onda s tim dalje… Iskreno, pomalo mi je žao što je Andi tako brzo napustio tu seriju i što je uglavnom ostala zabilježena na malim formatima pretežno rađenim gvaševima ili ugljenom jer fascinira lakoća kojom realizira psihološki profil portretiranog modela kojeg je sreo taj dan negdje u prolazu. Svoj izvjesni hommage portretu Pekica je 2007. godine označio autoportretom kojeg nije slikao uljem na platnu već, kako bi ga izdvojio od standarda, napravio ga je na tepihu.

O tome sam, povodom izložbe: Iza velikih dalekih ravnina, Olega Morovića, Andija Pekice i Olega Šurana, održane u lipnju 2017. u novigradskoj galeriji Rigo napisao: Pekica je tražeći inspiraciju u radovima Dadaista, guglao na kompu švicarsku umjetnost te naletio na portret Paula Kleea koji ga je neodoljivo podsjetio na njega samog u starijim danima. Odmah je tu fotku želio aplicirati na tkalački stan kojeg nema, a kako nema ni obrtnicu (poznat je kao legalist), izveo je tepih u dubokom reljefu. Tepihe će raditi još neko kratko vrijeme, a oni što su bili izloženi na skupnoj manifestaciji Tu smo 2008. godine, nosili su kritiku društvene stvarnosti. Koliko znam, bio je to jedini Pekičin izlet u izravno komentiranje politike jer mu to nije potrebno pošto njegovo svakodnevno ponašanje i umjetničko djelovanje dovoljno jasno govori što o njoj misli. Tepisi su trajali kratko jer Andi ipak slika uljem na platnu, a ne vunom i koncem te oni nisu bili adekvatni medij za njegov umjetnički eksperiment kojeg je krajem devedesetih godina provodio u ciklusu Povećanja. Radilo se o crtežima formata 70 x 100 cm., koji su bili precizna povećanja ranije nastalih krokija, a osim što Andi njima vježba preciznost, perspektivna skraćenja i produženja ujedno istražuje postupke multiplikacije. O tome će reći: Povećavao sam ih (sporim i složenim postupkom) u cilju fenomena za postojanje kojeg sam naslutio da bi se mogli pronaći dokazi. Fenomen bi se mogao sažeti u naziv „fraktalne vrijednosti vizuelnih komponenata unutar subperciptivne periferije likovnog znaka“. Sad si Vi mislite što je autor time želio reći, premda se radi o vrlo preciznoj definiciji problema kojem se posvetio. U biti želio je upozoriti da se pri svakom novom povećanju vide neki detalji koji prije nisu bili vidljivi, a tome, osim ljudske pogreške, nalazi uzroke u različitim materijalima i njihovoj interakciji, utjecaju atmosferilija i drugih fizičkih faktora kojima ne vladamo uvijek jednako, a kamo li potpuno. Ranije citirana Andijeva rečenica govori i o njegovom bipolarnom odnosu prema vlastitoj umjetnosti, točnije njenom relativiziranju i ironiziranju. Početkom 2000-tih godina Andi se predao slikarskom hedonizmu te je, pod plaštom njegovih tipičnih manirističkih devijacija, uslijedila eksplozija boja i geste što ga je odvela k istraživanjima prvenstveno kolorističke provenijencije. Autor sada eksperimentira tonskim međuodnosima te prati postupne pretvorbe boja i njihov intenzitet. Premda je ovo izrazito slikarski ciklus, Andi se ne odriče crteža, koji izvire iz intenzivnih slikarskih partija i postaje nositeljem kompozicije. Pekica u svojoj je biti prvenstveno crtač i niti on može iz crteža kao što ni crtež ne može iz njega. Tako je završila ova slikarska avantura, zbog čega mi je također žao, jer mišljenja sam da je Andi kao slikar imao još puno toga za reći.

U to se vrijeme bavi svojevrsnom sintezom likovnih disciplina čemu doprinosi i njegov sve veći interes prema tipografiji kojoj ne pristupa samo s likovnog već i lingvističkog aspekta. Svoje britke i duhovite opservacije o etimološkom (realnom ili imaginarnom) porijeklu slova objavio je u knjižici Eseji o slovima u izdanju Općine Svetvinčenat 2022. godine. Pekica nakon završetka svoje kolorističke faze (treba spomenuti i slike iz ciklusa Delfini iz 2014. godine gdje intenzivno proučava međuigre monokromatskih površina i apstraktnog znaka kao njima apliciranog subjekta), sve češće poseže k izvjesnim slikocrtežima na kojima će gotovo kolažnom tehnikom istraživati koheziju ili krhkost kompozicije, igru površina, podslikavanje i rubne dodire slike i crteža. Sve češće na ta platna aplicira fragmente svojih pjesama otkucanih pisaćim strojem u kojima će gledatelj teško pronaći povezani jezični sadržaj, likovnu logiku, kompozicijsku uravnoteženost ili estetski smisao. Iščašena dramaturgija njegovih platna, premda smještena u problemski likovni kontekst, svojim apsurdno značenjskim narativom ga poništava. Oleg Šuran u predgovoru kataloga Pekičine samotalne izložbe: Veliki Blek, novi pjesnici, prozirni psi i mi, dečki sa Stoje (molim obratiti dužnu pažnju ovom naslovu) održane 2012.godine u pulskoj Galeriji Milotić, zapisuje: Slike nastaju u tom trenutku – kroz druženje, razgovor. Slikar djeluje kao filter. On slika sam, ali ne i usamljen. Mnoštvo tema koje se kroz razgovor obrađuju, što spontano, što ciljano, on na platna zapisuje (!) bojilom i pjesmama pisanih pisaćom mašinom. Te znakove zatim kolažira i slojevito gradi sliku…Estetika nije ciljana, ona se javlja sama, budući da se radi o vrsnom slikaru snažnog crteža. Kolaž znakova čini njegovu sliku. Slika jest tekst. Također, slika jest po tome što nije slika.

Pekica mnogo čita, gleda filmove, sluša alternativnu glazbu i piše poeziju što ga je, kao i slična likovna vokacija približilo djelovanju svojih bivših učenika Olega Morovića i Olega Šurana koji su već ranije (2007.) pokrenuli neprofitabilni (anti)časopis Polet, u kojem su objavljivali svoju poeziju praćenu vlastitim inventivnim crtežima. Zajedno su počeli djelovati 2011.godine, ali ih ne treba gledati kao grupu jer programski ne djeluju, već, kad se nađu smisle neku izložbu ili performans te dalje kreću svojim individualnim putevima. Andi Pekica, ovdje to valja napomenuti, bio je profesor dvojici Olega, a oni su bez sumnje bili inspirirani njegovim umjetničkom stvaralaštvom što je rezultiralo sličnim poimanjem umjetnosti koje se bazira na nasljeđu dadaizma i težnji apsurdu. U svom pjesništvu kao i likovnom stvaralaštvu slijede patafizičku liniju, smišljenu i začetu od francuskog simbolističkog pisca Alfreda Jarrya (1873–1907.,najpoznatijeg po dramskom tekstu Kralj Ubu Père Ubu), utemeljenu od dadaista, minuciozno razrađenu od Danila Harmsa, te moderniziranu od Monthy Pythona.

Pekica rijetko izlaže ali stalno radi na svojim slikama premda se zadnjih nekoliko godina više bavi pjesništvom, poljoprivredom, ribolovom i intelektualnim radom. U takvom okruženju realizirao je dva impresivna ciklusa od kojih se prvi sastoji od tristotinjak crnih monotipija formata 12 x 20 cm, a nastao je 2020. godine. O tome sam u predgovoru izložbe: Oleg Šuran, živi i radi u Splitu, održane 2023. godine u galeriji Poola napisao: Na tim radovima Andi pisaćim strojem piše svoje pjesme, opažanja, intimne misli i ostale literarne papazjanije. Pošto piše po crnom i nije baš siguran što je napisao nastaju česta odstupanja od onog što je htio reći, što je svakako bolje nego da nam egzaktno saopći svoje originalne misli. Čitati te rečenice pravi je užitak (ako izuzmete česta iščašenja očiju kada se trudite dešifrirati što to piše sitnim crnim slovima na crnoj pozadini), jer su u pravilu neizmjerno duhovite, aktualne i posjeduju zavodljivu artificijelnost. Poruke tih tekstova bilo bi besmisleno tražiti jednako kao i estetsku zaokruženost i kompozicijsku logiku oslikanog kadra. U tome i jest draž i moć ovih naizgled neuredno ispunjenih slikanih površina, jer se u biti radi o duboko promišljenom slikarskom činu svojevrsne konceptualne provenijencije, pošto slikani dijelovi kao i aplicirani tekstovi sugeriraju slobodni tijek svijesti te su ovi autorovi radovi itekako inovativni u kontekstu naše suvremene umjetničke prakse.

Zadnji Pekičin ciklus Intro nastao je tijekom 2023. godine, a radi se o sedamdesetak brzo slikanih crteža na natron papiru, formata 60 x 90 cm, izvedenih ugljenom i akrilnim bojama. Ikonografski motiv (premda teško prepoznatljiv) su skakaonice i molovi na Valkanama i kupalištu Stoja s kojih je Pekica kao dječak neumorno skakao u more. To što sam napisao da su crteži slikani nije greška jer radi se o slikocrtežima (premda autor inzistira da se radi o čistim crtežima) čime Andi nastavlja preispitivati međuodnose ove dvije tehnike. O njima autor govori:

Oni su formalno i sadržajno irelevantni i ne odražavaju jasnu predodžbu onoga što je uzrok njihova nastanka. No ipak, na neki su način ogledalo mog iskustva, onoga što jesam. Nemojte promatrati samo njihovu površinu. Nemojte tražiti značenje u oblicima koji se nude pogledu. Ono bitno nalazi se ispod vidljivog. Ili iza, kako vam je draže. Kao i u životu. Mada, ako bih se morao kladiti, rekao bih da je i to nevažno.

Andi svojim radom teži rušenju ustaljenih i uspostavljenih načela izbjegavajući zakonitosti logike i uvriježenih društvenih pravila. Njegov rad permanentno je na rubu stvarnosti i mašte, ozbiljnosti i burleske, serioznosti i lucidnosti, ambicije i indolencije te nikad niste sigurni kada misli ozbiljno. Njegova inventivna kreacija nepresušne je duhovitosti i zdravog sarkazma, a estetika mu se temelji na uvjerenju da se istinsko značenje stvari i riječi pronalazi kada se one postave izvan njihove praktične funkcije.

Ako je ova Andijeva izložba skica za moguću retrospektivu, onda se ovaj tekst može smatrati skicom za moguću monografiju.

Mladen Lučić

ANTUN MOTIKA - Iz jedne mape ... Ženske figure

Bogatu ostavštinu umjetničkog opusa Antuna Motike, koju baštini Grad Pula, njegovo mjesto rođenja i stasanja te prvih koraka u stvaralačkom radu, čini zapanjujući broj radova.

Od najranijih faza stvaralačkog rukopisa, ovog nadasve osebujnog umjetnika koji je svojim radom obilježio domaću umjetnost 20. stoljeća te pri tom nije ostao dužan ni širem evropskom krugu likovnih stvaraoca pa sve do njegovih kasnih radova, ova je ostavština dragocjenost našeg kulturnog iderntiteta te smo stoga dužni skrbiti za nju na najpažljiviji mogući način kojeg struka nalaže, no i prezentirati ju javnosti.

Iz ove gotovo neiscrpne škrinje s Motikinim blagom, svake se godine prezentira dio njenog sadržaja, bilo slikarskog opusa, skulptura, skicirki te inih drugih radova od kojih su zasigurno najbrojniji crteži.

Ova je izložba samo skroman izbor crteža iz jedne od mapa – crteža koji tematiziraju žensku figuru. Dvadesetak radova od kojih se na nekima tek nazire linija tuša, daju nam mogućnost uvida u širok raspon pristupa i tematiziranja figure ovog postimpresionističkog majstora crteža. Naizlazimo tu na poretrete, aktove, figure zatopljene u svoje svjetove, poput čitačica, figura zagledanih u daljinu, okupiranih međusobnim dijalogom ili prizora majke u vlastitoj intimi pripremanja hrane. Mnogi od radova nisu datirani, no stilski uglavnomn pripradaju skupini radova nastalih 30-ih i 40-ih godina, u vrijeme i nakon umjetnikovog života u Mostaru te studijskih odlazaka u Pariz. Uvijek iznova zapanjuje sposobnost ovog autora, koji u svega nekoliko linija i poteza podastire gledaocu emociju lica, tu mikro mimiku portretirane osobe ili posturom figure približiti atmosferu u kojoj je nacrtana. Doživljaj pogleda na njegov crtež je gotovo filmski.

Mnoge su rasprave vođene te brojni tekstovi napisani Motiki u čast, no i slučajnom prolazniku je posve jasno - gledajući u ove crteže intuitivno zna da iza njih stoji ruka kojoj je crtež, ta praiskonska tehnika koja čovjeka prati od samog nastanka svijeta, dio njegovog bivstva utkan u svaku stanicu tijela, primarni način izražavanja koji se, bez obzira na tehniku, nazire u svakom njegovom djelu. Hiromantijskim rječnikom rečeno, linija crteža, njegova je linija života.

Tina Širec Džodan

-----------------------------------------------------------------------------------------------

ANTUN MOTIKA - Da una cartella ... Figure femminili

La ricca eredità dell'opera artistica di Antun Motika, di cui è custode la Città di Pula-Pola, suo luogo di nascita, crescita e dei primi passi nel lavoro creativo, è costituita da un numero sorprendente di opere.

Dalle primissime fasi della sua scrittura creativa, questo artista estremamente peculiare ha segnato con il suo lavoro l'arte nazionale del XX secolo, ottenendo il successo tra la più ampia cerchia di artisti europea. Questa eredità, incluse le sue opere tarde, rappresenta un’immensa ricchezza della nostra identità culturale; siamo quindi obbligati a prendercene cura nel modo più attento possibile, come consono alla professione, ma anche a presentarla al pubblico.

Da questo scrigno quasi inesauribile del tesoro di Motika, ogni anno viene estratta una parte del suo contenuto: opere pittoriche, sculture, quaderni di schizzi e altri lavori, tra cui i disegni sono sicuramente i più numerosi.

Questa mostra è solo una modesta selezione di disegni da una delle cartelle – disegni che abbraciano temi sulla figura femminile. Una ventina di opere, alcune delle quali mostrano solo una linea di inchiostro di china, ci danno la possibilità di comprendere l'ampia gamma di approcci e di tematizzazione della figura di questo maestro post-impressionista del disegno. Troviamo qui ritratti, nudi, figure immerse nei loro mondi, come lettrici, figure che guardano in lontananza, occupate in un dialogo reciproco o lo scenario intimo di una madre mentre prepara il cibo. Molte delle opere non sono datate, ma stilisticamente appartengono principalmente al gruppo di opere create negli anni '30 e '40, durante la permanenza dell'artista a Mostar e in seguito nel corso dei viaggi di studio a Parigi. Stupisce sempre di nuovo la capacità di questo autore, che in poche linee e tratti presenta allo spettatore l'emozione del volto, la micro mimica della persona ritratta, oppure con la postura della figura, avvicina l'atmosfera in cui è stata disegnata. Non si tratta di una semplice immagine statica, ma di una composizione che guida l'occhio come se fosse una sequenza filmica, offrendo un’esperienza quasi cinematografica guardando il suo disegno.

Numerosi confronti e testi scritti sono stati realizzati in onore di Motika, ma anche a un passante casuale è del tutto chiaro - guardando questi disegni si intuisce che dietro di essi c'è una mano per la quale il disegno, quella tecnica primordiale che accompagna l'uomo fin dalla creazione del mondo, è parte del suo essere, intessuta in ogni cellula del corpo, il modo primario di espressione che, indipendentemente dalla tecnica, si intravede in ogni sua opera. Da un approccio chiromantico, la linea del disegno è la sua linea della vita.

Tina Širec Džodan  

Sedmero mladih istarskih umjetnica i umjetnika svoje će radove predstaviti na izložbi „Perspektive“ koja će biti otvorena u utorak, 2. prosinca u 20:30 sati u Gradskoj galeriji Pula kao dio programa Histrokozmos. Izložba „Perspektive“ okuplja djela Rina Banka, Alexa Brajkovića, Marka Človeka, Elene Kiss, Gaje Radić, Marine Rajšić i Nine Turina, a kustos je povjesničar umjetnosti Mladen Lučić Luc. Radi se o umjetnicama i umjetnicima različitih vokacija, poetika i izričajnih medija od kiparstva i slikarstva do multimedije, a zajedničko im je da u svom izrazu teže novim spoznajama vizualnog izražavanja do kojih dolaze predanim istraživanjem prirode medija u kojem djeluju i konsekventim provedbama izabranog autorskog puta. Oni rječito ilustriraju suvremena stremljenja, razmišljanja i kolebanja prisutna u recentnoj umjetničkoj praksi.

Derivati postmodernizma dokinuli su likovnoj umjetnosti (danas sve češće nazivanom vizualnom) podjele na stilove i trendove, koje su zamijenile raznovrsne fuzije iznikle na citatima raznih povijesnih stilova. Neki to zovu transhumanizmom, jer su između ostalog uspostavljena nova etička i estetska pravila, čemu su bitno doprinijele nove tehnologije vizualnog stvaralaštva iz kojih je proizašla nova ikonografija bazirana na recentnim stripovima, marvelovim filmovima ili video igricama. Uspostavljena je nova i svježa poetika stilskog pluralizma i ikonografskih obrazaca koju svakako možemo sagledavati kao refleks vremena u kojem živimo. Podjela na apstraktnu i figurativnu umjetnost davno je postala bespredmetnom te se svatko snalazi u okviru svojeg umjetničkog diskursa bez obzira da li se izražava fabularno u skladu s novim ikonografskim obrascima, ili propituje refleksije modernizama proteklog stoljeća. Na tom tragu stvaraju i mladi umjetnici u Istri koji postupno zamjenjuju svoje starije afirmirane kolege nastavljajući ispunjavati visoke standarde suvremene umjetničke produkcije.   

https://www.hdluistre.hr/

Fažansko - pulski autor Oleg Morović, svojim je lucidnim grafičkim rješenjima (posebno plakatima) i prepoznatljivim autorskim crtežom stekao jednu od vodećih uloga među današnjim istarskim grafičkim dizajnerima i likovnim umjetnicima.  Njegov jednostavan, duhovit, ponekad sarkastičan i opušteni likovni izraz zasniva se na predlošcima suvremenog stripa, filma i glazbe, a referira se na današnje potrošačko društvo i njegove navike. Svoje ranije radove, neposredne i svima čitljive crteže, najčešće je izlagao kao svojevrsne puzzle instalacije sastavljene od proizvoljnog broja minijaturnih, ali pažljivo uokvirenih radova. Taj svojevrstan spoj crteža, karikatura, tekstova ili fotoprintova zajedno je činio živopisni kaleidoskop sastavljen od većine onog što čini današnju pop kulturu. S Olegom Šuranom i Andijem Pekicom pokrenuo je 2007. godine neformalni časopis Polet, opremljen njihovim poetskim i likovnim radovima, pošto dva Olega i jedan Andi podjednako vole riječ i sliku. Morović redovito piše svoju uvrnutu poeziju, a te pjesme poslužile su mu kao svojevrsni libreto za slikarski ciklus kojim se prvi put  u ljeto 2023. godine predstavio na izložbi  u Staroj školi u Vodnjanu. Taj je ciklus postupno dopunjavao, a to čini i sada, s novim radovima ne napuštajući tada usvojene parametre svog novog likovnog jezika,… „Dream machine, govori Oleg,  bio je prvi rad s kojim sam započeo proces gdje napišem pjesmu i prema njoj izradim sliku. Može se povući paralela s ovime što se dešava na polju umjetne inteligencije, automatizacija umjetničkog rada, upišeš tekst – izađe slika…

Premda nije pohađao Akademiju likovnih umjetnosti Morovićev odnos prema slici vrlo je kvalitetno artikuliran što se prvenstveno očituje u lakoći kojom vlada velikim formatima. Polazišta njegovog izraza treba potražiti u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, točnije u slikarstvu njemačkog neoekspresionizma kada su likovnim svijetom zavladali Mladi divlji (Neue Wilde) odnosno Martin Kippenberger, Helmut Middendorf, Rainer Fetting i drugi zajedno sa svojim nešto starijim kolegama Jörgom Immendorffom, A.R. Penckom, Anselmom Kieferom i Georgom Baselitzom. Uskoro se pojavila i američka neoekspresionistička inačica  koju su predvodili umjetnici iznikli na njujorškom asfaltu predvođeni Keithom Haringom i Jeanom-Michelom Basquiatom, koji su svoje karijere započeli kao street art, odnosno kao grafiti umjetnici. Oleg je mladost proveo na skate pistama, u klubovima i kafićima, ali jednako je predano crtao, čitao stripove i časopise, slušao glazbu i gledao filmove. U to je vrijeme bio vrlo bitan čimbenik hip hop kulture u Puli i Fažani, aktivni skater i umjetnik koji je svoje prve likovne kreacije izvodio na ulici i objavljivao u brojnim underground fanzinima i sličnim tiskovinama. Logično je stoga da su mu bili bliski likovni izrazi navedenih njujorških umjetnika, ali i utjecaj Bankseya, što se znatno više osjeća u njegovim crtežima gdje češće progovara jezikom političko - društvene satire. Morovićeve slike, rađene u neobvezujućoj uličnoj maniri, od promatrača ne zahtijevaju aktivnog sugovornika, već ga uvlače u svoj zatvoreni vrtlog ekspresije u kojima koloristički kontrapunkti nadopunjuju snažnu slikarsku gestu. Oleg u svoje slike u potpunosti unosi sebe te osim što one odišu izvjesnom agresivnošću, buntom i mladenačkom neobuzdanošću, nude i višeznačnost čitanja njegovih psihičkih stanja. Na slikanoj se površini očituju autorovi strahovi i nadanja, traume i ironija, tjeskoba i radost ili nesigurnost i silovitost o čemu svjedoče i brojne horror vacui partije slikane naizmjenično silovitim gustim ili širokim potezima. Izbrisana je razlikovnost figure od apstraktnog prostora, sve je prožeto pulsirajućim bojama, brzim gestama i vibrantnim površinama.  Slika brzo, puštajući boju da se cijedi platnom, jer mu je misao brža od ruke, a u toj atmosferi povišene napetosti ipak je ostavljeno dovoljno mjesta za uživanje u samom činu stvaranja. Oleg je istinski hedonist ludičkog predznaka i time u njega prestaje svaka ozbiljnija ambicioznost, lažni intelektualizam, težnja sofisticiranju narativa i u konačnici, mistifikaciji umjetničkog djela. Ipak, njegovo slikarstvo nije lišeno sumnje i autoironije što, između ostalog, određuje umjetnika. Izvjesni upitnici nadvijaju se nad njegovim slikama a odnose se prije svega na nepretencioznost njegovog likovnog izraza što je evidentno i u materijalu kojeg upotrebljava. Njegove akrilom rađene kompozicije, osim na platnu, nastaju na medijapanu, brodskom podu, skateboardovima ili građevinskim paletama. Zanimljivo je da ne slika prvo podlogu na kojoj će razviti svoja likovna rješenja, već je nanosi na kraju kada će njome pokriti nesigurne partije subjekata svojih slika. Oleg permanentno propituje svoj odnos prema nasljeđu i tradiciji suvremenog slikarstva što se manifestira eklektičnim karakterom njegovih slika. Tako nalazimo i prizive Moderne o čemu najrječitije, slično kao kod Picassa, govore proporcionalno neusklađeni i izmaknuti dijelovi tijela figure, kao i akcentiranje te osamostaljivanje linije (od kojih će neke biti sastavljene od isprekidanih kvadratića što nužno prizivaju pixele, odnosno zazivaju digitalnu eru) koja asocira na Matisseovu arabesku. Utjecaji Visokog modernizma osjećaju se u gestualnim partijama Pollockovske provenijencije, kao i informelskom tretmanu razbacanih mrlja zagasita kolorita. Morović se, svojim asocijativnim citatima, dotiče i postulata postmoderne koju marginalno transponira u svoju individualiziranu stilsku izražajnost, blisku artificijelnom eklektičnom jeziku današnje kulturološke stvarnosti koja sustavno negira teze o čistoj umjetnosti i njezinoj autonomiji. Slikarstvo Olega Morovića posjeduje karakter brzog zapisa kojim bilježi svoja trenutna emotivna stanja, naglašene je subjektivnosti i spontanosti te je potpuno otvoreno za daljnja narativna i strukturalno - morfološka istraživanja na temeljima modernističke i postmodernističke tradicije. Te predloške Morović nadograđuje jezikom ulice, ikonografskim obrascima današnje pop kulture te osobnom spontanom, nepredvidljivom i ludičkom poetikom koja balansira između bezbrižne zaigranosti i seriozno postavljenih slikarskih problema, što će rezultirati slikama suvremenog senzibiliteta što odišu pulsom novih generacija.

Mladen Lučić

https://www.facebook.com/gradskagalerija.pula.3/?locale=hr_HR

 OLIVERA ERAKOVIĆ – LIBERTÈ

Od pop-arta preko masovne kulturne revolucije i „evolucije“ do egzistencijalnih specifičnosti ambijentalnoga određenja umjetnici su upućeni na ekstrovertiran pristup likovnoj problematici. Međutim, njihova introspektivna promišljanja ključna su u definiranju individualno obojenoga djela, jer „svijet nije ono što se otkriva oku, nego ono što umjetnik znajući osjeća“.

U području ovih premisa možemo smjestiti likovni opus Olivere Eraković koja se predstavlja radovima decidirano i jasno, izražavajući svoj umjetnički identitet.

Najbliže usporedbe njezinom slikarstvu nalazimo u karakterističnim odrednicama pop-arta, njegovom odnosu prema suvremenom svijetu i oblikovnim formama svedenim na redukciju i „apstrahiranje“ stvarnosti; stripu koji na specifičan način odslikava ljude i njihove ćudi te povezuje verbalno i slikovno; grafitima koji objedinjavaju tekstualne, likovne, znakovne i simboličke elemente.

Olivera pripada slikarima urbanih zona. Razvijene komunikacijske relacije i ekspanzija masovne, kozmopolitske i univerzalne kulture, utjecale su na njezin tematski repertoar i verbalne dijelove slike koji su ispisani raznim jezicima. Metropole definirane kasinima, metroom, labirintima ulica, semaforima, automobilima..., i naseljene otuđenim svijetom usamljenih i izoliranih pojedinaca, osim vizualne identifikacije dekodiraju i tekstovi repera pronicljive duhovitosti.

Bogatom maštom, iskustvenim i prirođenim referencama Olivera polazi od premise razorenih tradicionalnih vrijednosti i stvaranja nove realnosti, rascjepkanoga prostora promatranog kroz samosvojnu optičku i psihologijsku prizmu umjetnice. To je a priori antropocentrično slikarstvo u kojem dominira čovjek, frontalno, zatvorene tjelesnosti, infantilno pojednostavljen i deformiranoga korpusa na kojem se ističu kvadratne, kubistički izlomljene ili janusovski dipolne glave, poput maski iznjedrenih iz sterilnoga, mehanički programiranoga svijeta. Tjeskobna i obezličena „pralica“, totemi suvremenoga doba, pojavljuju se kao nositelji određenih egzistencijalnih kategorija, specifičnih duhovnih i fizičkih referenci.

Oliverino slikarstvo je svijet u malome, sveden na tijesnu korelaciju strukturalnih elemenata, konceptualnoga diskursa i semantičkoga ekvivalenta.

U kompozicijama jasne plastično-strukturalne određenosti ritam figuracije događa se na površini. Frontalizirani oblici smješteni su u zatvorenom, ograničenom, jednoobraznom prostoru bez dubine. U sukcesivno postavljenim planovima, koje razdvajaju horizontalne i vertikalne mreže linija, formirane su cjeline sastavljene od rascjepkanih slika autoričina memorijskoga i simultanog promatranja stvarnosti. Optičko opažanje izmijenjeno je u odnosu na tradicionalne forme izražavanja.

U čudesnom svijetu Olivere Eraković sve je moguće i sve ima svoj raison d'être. Sloboda izražavanja, kreativne vrijednosti, ali prije svega ozbiljan pristup i senzibilna nota u realiziranju djela ukazuju na umjetnicu koja smjelo otvara vrata prema novim stvaralačkim prostorima.

Ljiljana ZEKOVIĆ

povjesničarka umjetnosti

ŽIVOTOPIS

Eraković Olivera rođena je u Nikšiću 1976.

Akademiju likovnih umjetnosti završila je u Trebinju, Odsjek slikarstvo, u klasi prof. Marka Musovića. Samostalno izlagala više puta u Crnoj Gori i inozemstvu.

Magistrirala je na Akademiji za gledališče, radio, film in televizjo u Ljubljani, smjer kostimografija u klasi prof. Janje Korun.

Trenutno je na doktorskom studiju Univerziteta u Ljubljani, u klasi prof. Janeza Bogataja, s temom “Savremena kreativna interpretacija crnogorskog pripadnosnog kostima“.

Zaposlena kao kustosica, muzejska savjetnica u JU „Muzeji i galerije Nikšić“.

Predaje na Univerzitetu Donja Gorica.

Samostalne izložbe:

- Nikšić - Galerija „Nikola I“, 2007. god.

- Podgorica - Galerija „Centar“, 2008.god.

- Herceg Novi - Galerija „Josip - Bepo Benković“, 2008.god.

-Maribor - Galerija „Mladinski Kulturni Centar“, 2009.god.

- Kragujevac - Galerija „SKC“, 2010.god.

-Herceg Novi - Dvorana “Park” (u okviru Hercegnovskih Aprilskih

 Pozorišnih Svečanosti), 2011.god.

- Ljubljana – Galerija “Loterije Slovenije”, 2012.god.

- Kotor – Gradska Galerija, 2013. god.

-Beograd – Galerija SKC, 2014.god.

-Sarajevo- Galerija “Preporod”, 2020.god.

-Trebinje- Galerija Kulturnog Centra Trebinje, 2021. god.

-Sarajevo- Galerijski prostor Hanikaha, 2022.god.

-Mostar, galerija CZK, 2023. god.

Samostalno radila kostime za  pozorišne predstave

-„Hodnik“ -  režija Matjaž Župančić , 2009.god.

-„Marija Stjuart“- režija Branko Šturbej , 2010.god.