IZLOŽBE

https://pula-events.com/hr/dogadjanja/1249/zaboravljena-tragedija-vargarola-i-njen-heroj-doktor-geppino-micheletti/

Neizložena djela iz Ostavštine Antuna Motike, Zbirke umjetnina Grada Pule, 2. dio

Iz jedne mape…

Stilizirani bestijarij, portreti i figure

Nepresušno vrelo ostavštine Antuna Motike broji niz radova koji nikada nisu vidjeli svjetlo dana. Što ne čudi jer nisu ni stvarani kao reprezentativna djela. Većinom su to crteži, odnosno skice za skulpture i objekte u staklu, a to ih čini posebno vrijednim dijelom ove ostavštine jer nam daju rijetku mogućnost uvida u stvaralački tijek, razmišljanja i intimu unutar autorova ateljea.

U ovoj seriji neizloženih djela iz ostavštine Antuna Motike donosimo 20 stiliziranih crteža, nastalih u rasponu između četrdesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća, koji, na tragu avangardnih pravaca s početka 20. stoljeća, tematiziraju figuru, portret i životinjske motive, apstrahirajući ih kroz igru ugljena na papiru.

Izbor nudi već prepoznatljive autorove motive – tu su i nezaobilazni bikovi, od kojih neki, u gotovo futurističkoj maniri, djeluju poput skica za robotsku mašineriju, tektonski naglašavajući u svega nekoliko poteza svu njihovu masu i težinu, dok su drugi, pak, kao da su istrčali iz Boschovih kompozicija, u novom, suvremenijem ruhu. Tu je i niz studija za umjetničke objekte, od kojih jedni polazište pronalaze u ženskoj figuri ili aktu, drugi crpe motive iz svijeta faune, a cijela serija djeluje poput družine iz nekakvog filma fantastičnog nadrealizma.

Uvijek iznova oduševljava zaviriti u mape s crtežima Antuna Motike i ponovno se nadiviti tom osebujnom potezu koji s osnovnim crtačkim alatima, u svega nekoliko linija, umije motivu udahnuti život, a gledatelja povesti sobom u dvodimenzionalnu stvarnost crteža.

Kao što je već rečeno, i ovoj je izložbi namjera javnosti dati mogućnost uvida u brojne radove koji su dio ostavštine Antuna Motike, u revijalnom izdanju, bez ambicije njihove konceptualizacije. Mnogi od radova još čekaju na svoj red u ovoj seriji predstavljanja ostavštine te će u budućnosti, vjerujem, otvoriti prostor za različite koncepte i diskurze na temu stvaralaštva Antuna Motike, čijih smo brojnih djela baštinici upravo mi, žitelji njegova rodnog grada.

Ovaj vrijedan dio likovne baštine svakako zaslužuje sustavan program rada. U zakulisju Zbirke umjetnina to se već godinama upravo i čini. Nadgradnja, popularizacija i edukacija o ovoj građi, u smislu njezina sidrenja u svijesti svakoga od nas, dugotrajan je proces, a zadaća je još mnogo, što, naravno, i veseli.

Do novog susreta s Motikinim radovima uživajmo u ovima koji nam vragolasto namiguju sa zidova Gradske galerije, kao da poručuju: „Vidimo se uskoro, u nekom novom izdanju…”

Tina Širec Džodan

BIOGRAFIJA

Zdenko Krtić (r. 1959.) hrvatsko-američki je umjetnik i profesor emeritus umjetnosti na sveučilištu u Auburnu. Studirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a potom na Sveučilištu Cincinnati u Ohiju. Od 1988. godine živi i radi u Sjedinjenim Američkim Državama.

Njegov rad istražuje sjecišta memorije, politike, prirodne povijesti, izgrađenih okruženja, vremenskih utjecaja i drugih prirodnih fenomena, koristeći se crtežima, slikama, instalacijama i skenografijama. Djela su mu izlagana u muzejima i galerijama diljem zemlje i inozemstva te se nalaze u mnogim javnim i privatnim zbirkama.

Krtić je dobitnik brojnih stipendija i nagrada, uključujući stipendiju Vijeća za umjetnost države Alabama i Nagradu za izvrsnost u istraživanju Sveučilišta Auburn. Tri puta je bio gostujući umjetnik u prestižnoj Američkoj akademiji u Rimu. Njegov rad prepoznat je i od strane CNN-a kao dio posebnih online uredničkih priloga:

“911 - Deset godina poslije” i “Moć”.

https://www.zdenkokrtic.net/

BIOGRAFIA

Zdenko Krtić (n. 1959) è un artista e professore emerito di arte croato-americana presso l’Università di Auburn. Ha intrapreso gli studi di pittura presso l’Accademia di Belle Arti di Zagabria, perfezionando successivamente la propria formazione presso l’Università di Cincinnati, in Ohio. Dal 1988 vive e opera stabilmente negli Stati Uniti d’America.

La sua ricerca artistica indaga le intersezioni tra memoria, politica, storia naturale, ambienti antropizzati, l’azione degli agenti atmosferici e altri fenomeni naturali, esprimendosi attraverso il disegno, la pittura, l’installazione e la scanografia (scanography). Le sue opere sono state esposte in prestigiose sedi museali e gallerie, sia a livello nazionale che internazionale, e figurano in numerose collezioni pubbliche e private.

Krtić è stato insignito di svariati premi e borse di studio, tra cui la borsa di studio dell’Alabama State Council on the Arts e l’Award for Excellence in Research conferito dall’Università di Auburn. È stato inoltre per ben tre volte artista in residenza presso la prestigiosa American Academy a Roma. Il suo lavoro ha ricevuto una significativa risonanza mediatica, venendo selezionato dalla CNN nell’ambito degli speciali editoriali online “911 - Dieci anni dopo” e “Power”.

https://www.zdenkokrtic.net/

Pars pro toto: Poimanje stvarnosti

Susret s radovima Zdenka Krtića, koji su, uglavnom zbog limitiranosti prilikom prekooceanskog transporta, autorovim odabirom, izdvojeni iz kompleksnih matičnih kompozicija zidnih instalacija tvoreći tako svojevrsni „directors cut“ u smislu redukcije opusa za izložbu u Puli, otvorio je brojna pitanja. Tim je činom autorove selekcije, kojem osnovna intencija leži zapravo u čistoj praktičnosti i prilagođavanju višegodišnjeg opusa nastalog na temelju predanog stvaralačkog rada popraćenog dubinskim proučavanjem različitih, kako optičkih i prirodnih fenomena, tako i rezultata čovjekove intervencije na njima, nastao odabir radova za ovu izložbu. Fragmenti velikih kompozicija, poput svojevrsne delegacije, dobili su zadatak reprezentacije mnogo kompleksnijih koncepata od njih samih, noseći u svojoj strukturi zapis cjelokupnih kompozicija kojih su dio, a pri tom otvarajući potpuno novi diskurs o značaju i značenju osnovnog građevnog elementa, povezanosti mikro te makro kozmosa, ali i brojnih drugih teorija kako u fizici, tako i u umjetnosti te filozofiji, a to je samo jedan od aspekta na kojeg bih skrenula pažnju – dio za cjelinu.

Cijela priča oko nastanka ove izložbe, uključujući prije svega filozofsko teorijski te likovni pristup tumačenju radova samih, uvelike nadilazi skromne okvire ovih zapisa i prostora koji im je dodijeljen. Iz tog se razloga valjalo odlučiti: posvetiti se formi ili sadržaju? Prevagnuo je sadržaj. O formi se čini u ovom slučaju bespredmetno debatirati jer je više no jasno kako se radi o autoru koji métierski usavršenim umjetničkim tehnikama pristupa svom radu znanstveno istraživački, igrajući se eksperimentima, s dječačkom radoznalošću i zanosom, kako i priliči jednom sveučilišnom profesoru s dugogodišnjim stažem u pedagoškom, ali i stvaralačkom radu.   

O tehnikama koje autor koristi i njihovim, ponekad vrlo neobičnim kombinacijama također bismo mogli raspravljati unedogled. Uvijek su to kombinirane tehnike kojima Zdenko doslovno gradi svoje kompozicije, sloj po sloj. Ponekad je ishodište fotografija, najčešće načinjena istraživačkim postupkom poigravajući se s negativom i pozitivom koristeći različita pomagala za točno određeni optički efekt. Zatim karakteristična skenografija, specifičan postupak skeniranja različitih objekata, transformirajući ih iz trodimenzionalnog u dvodimenzionalni svijet, vizualno se poigravajući s perspektivom, dok je ponekad ishodište crtež. Crtež je svakako u ovoj priči jedan od dominantnih elemenata, iako se ponekad ne čini tako, no prisutan je i manipulira našim vizualnim dosezima. Ono što slijedi ishodišnom motivu, nadgradnja je kako u tehničkom tako i u kompozicijskom smislu, ali i sadržajnom. Kombinirajući različite vrste papira, u višeslojnim transparentnim kompozicijama te nerijetkim intervencijama višeslojnih premaza pčelinjim voskom i drugim materijalima te ponavljajućim postupcima svega navedenog, Zdenko Krtić gradi optičku iluziju kojom nas navodi na ponovno preispitivanje osnovnih postulata prirodnih fenomena, njihovog shvaćanja i percepcije.

Motivi su također korišteni na zanimljiv način pa imamo osjećaj kao da su podrška samoj kompoziciji te čini se, osim tematske, imaju i konstrukcijsku funkciju, ponekad u detalju, ponekad dominirajući kompozicijom, od gotovo potpuno apstraktne s figurativom u tragovima, do figurativne u apstraktnom prostoru. Susrećemo se tako s figurama u urbanim pejsažima distopijske mistične atmosfere, ali i figurativnim detaljima unutar apstrahiranih krajolika. Motiv na trenutke djeluje poput akcenta koji upućuje na određene prirodne i društvene pojave, od naizgled žanrovskih scena, do skretanja pažnje na anomalije suvremenog društva.

Gledajući ove radove, od kojih su neki i prostorne instalacije, kroz misli nam se roje i vrte u krugu pojmovi poput percepcije, fenomena prolaznosti i percepcije vremena, upitne objektivnosti i superiorne subjektivnosti.

Zadržimo li se pri fenomenološkom pristupu percepciji i objektivnosti koji kaže da se stvarnost i svijest prožimaju kroz proživljeno iskustvo, što svijet oko nas čini isključivo onim što postoji na temelju našeg vlastitog vrednovanja i smisla koji mu pridajemo. Pri tom je objektivnost potpuna iluzija jer je svaka spoznaja uvijek vezana za našu perspektivu i percepciju. U tom kontekstu, umjetnički izričaj zaista postaje glasnik ove teorije, a egzaktne znanstvene grane i njihove metode pomoćni načini u procesu stvaranja te se čini kako je opus Zdenka Krtića i sve okolnosti u kojima je nastao upravo stvoren za razgovor na teme fenomenološkog pristupa.

Fenomenološki pogled iz šire perspektive na čin ove izložbe, obzirom na to da je autorova intencija povratka svojim korijenima sve očitija, dotiče se i pitanja povratka u zavičaj svog bitka, kako u fizičkom, tako i duhovnom smislu.   

Nije li na kraju krajeva životni ciklus čovjeka, nakon dugog putovanja ispunjenog lutanjima, gubljenjima i ponovnim pronalascima te sakupljanju fragmenata vlastitog postojanja, predodređen povratku na svoje početke? Dojma sam da nas upravo ovi fragmenti većih autorovih umjetničkih cjelina, smješteni u neobično memento mori ozračje, upućuju na razmišljanje o esencijalnim pojavama kojima smo svi izloženi na svojem životnom putu. Koliku težinu ćemo im pripisati? Uvijek je stvar naše osobne percepcije.

Tina Širec Džodan

Milan Kundera, on empty promises of a glorious future:

People are always shouting that they want to create a better future. It's not true. The future is an apathetic void of no interest to anyone. 

The past is full of life, eager to irritate us, provoke and insult us, tempt us to destroy or repaint it. The only reason people want to be masters of the future 

is to change the past. They are fighting for access to the laboratories where photographs are retouched and biographies and histories rewritten.

The Book of Laughter and Forgetting (1978)

Saturacija boje

Samostalnu izložbu Boruta Skoka u Gradskoj galeriji  Pule čini izbor radova nastalih u proteklih nekoliko godina, s naglaskom na recentnije radove. Sam naziv izložbe, odnosi se na jedan od tri glavna atributa boje,[1] njenu zasićenost ili intenzitet, često označavan tuđicom saturacija, a proizašao je iz autorove sklonosti ka samoironiji, i u istom duhu, njegovih uobičajenih opisa vlastitog izričaja. Upravo ta samoironična autorova strana učinila se kao stvorena za ishodište osvrta na odabrani opus: osim što se poigrava s nerijetkim kustoskim praksama elitizacije umjetnosti suvremenih autora, između ostalog i pretjeranom uporabom najrazličitijih tuđica te njihovih izvedenica (čemu ovaj autor nije sklon), ona zaista može potaknuti raspravu na temu kolorita u slikarstvu Boruta Skoka ili, kao što je slučaj kod nekih od radova, naizgled gotovo potpunog odsustva boje.

Kada je riječ o apstraktnim krajolicima toka misli ili emocija, a mahom tako doživljavam odabrane radove, komunicirajući s njima lako se možemo uplesti u istraživanje vlastitog psiho-emotivnog stanja. Slika je, kao i bilo koji drugi od simbola kojima smo okruženi, sredstvo komunikacije, kodirana autorova poruka poslana svakom tko ju zamijeti i krene dešifrirati. Što će nas snaći na tom putu dešifriranja i dekodiranja primljene poruke ovisi samo o nama – našim stavovima, znanjima, osobnim sklonostima, kulturnom zaleđu, stanjima u kojima nas zatekne i brojnim drugim okolnostima svojstvenim samo nama, a u tome i jest čudesnost svakog umjetničkog izričaja.

Vratimo li se Borutovim platnima, kompoziciji i boji, samoj slikarskoj tehnici i ostalim karakteristikama jednog umjetničkog djela te sagledamo ovaj opus klasičnim „školskim pristupom“, vrlo brzo nam postaje jasno kako su pred nama radovi uravnotežene kompozicije koje je načinila vješta ruka vođena jasnom mišlju i namjerom. Bez obzira na ton, zasićenost ili svjetlinu boje nanesene kombiniranom tehnikom na platno, bilo samostalnog ili poliptiha, shvaćamo kako je sve na svome mjestu, iako nam možda ponekad ne polazi za rukom jasno verbalizirati svoj zaključak. To je poput onog osjećaja kada nas privuku radovi velikih majstora za koje nismo posve sigurni razumijemo li  što nam poručuju, ali nam istovremeno nije ni važno jer nas jednostavno upravo privlači ono što gledamo. Um se smiruje, emocije izazivaju ugodu, sjećanja prizivaju događaje, ne želimo odmaknuti pogled… Ili nas, primjerice, upravo suprotno, privuče rad koji izaziva nemir, strah, bunt, želju za promjenom, revoluciju. I opet, sve ovisi o nama i trenutku u kojem nas je određeno umjetničko djelo zateklo. Kako god, o psihološkim svojstvima pojedinog likovnog elementa ili cjelovitog umjetničkog djela moglo bi se raspravljati u beskraj, stoga je bolje vratiti se onoj analizi „školskim pristupom“.

Arhitektura ovih kompozicija, kako god okrenuli sliku, djeluje savršeno uravnoteženo, što je jedan od fenomena koji oduševljava kod vješto izvedenih kompozicija apstraktnog slikarstva. Odabir kolorita cjelokupnog opusa Boruta Skoka, tema je kojoj bi se mogla posvetiti jedna ozbiljna studija, no za ovu priliku i uvidom u samo dio najnovijih radova te bez mogućnosti usporedbe s prethodnim fazama, važno je napomenuti kako je ovoj prethodila faza potpune redukcije kolorita[2], a njoj je pak prethodila izrazito koloristička faza složenih kompozicija velikog formata geometrijske apstrakcije. Slijedom toga dalo bi se zaključiti kako se širi spektar kolorita postupno vraća na Borutova platna, no s jednom potpuno drugačijom funkcijom izgradnje slikarske kompozicije, a koja mahom otvara mnogo suptilnije, organski oblikovane, gotovo renesansno prozračne perspektive i krajolike autorovog prepoznatljivog apstraktnog rukopisa. I upravo s tom misli, o gradaciji boje na Borutovim platnima, našli smo se u ishodišnoj točki iz naziva izložbe, u raspravi o zasićenosti boje te njenom utjecaju na živi svijet oko nas. Na kraju krajeva, što li je boja do li ljudskom oku vidljiv dio frekvencije svjetlosnog zračenja? Elektromagnetski valovi specifičnih valnih duljina koji su kao cijeli spektar sadržani u bijeloj svjetlosti i koji se, iako nevidljiv prostom oku, razotkriva čarolijom prirodnih pojava poput kiše i sunca istovremeno kada se u kapljicama vode u zraku formira nama vidljiva prizma loma te iste svjetlosti – duga, te uspijevamo svjedočiti istinitosti ove tvrdnje.

Tako i klasične umjetničke prakse, još od pamtivijeka začuđuju i zadivljuju koristeći trikove kreacija Prirode i njenih pojava. Je li važnija forma ili sadržaj, hoćemo li im pristupiti sa stanovišta kemije, fizike, metafizike, psihologije, teorije umjetnosti, filozofije itd., uvijek nam je dano na odabir. U konačnici je uvijek najvrjedniji - dojam – odnosno to koliko nas je određeni umjetnički rad istinski dotakao. A što je s bojom i njenom saturacijom u ovom cjelokupnom opusu? Vjerujem da pažljivom oku neće umaknuti igra svjetlosti na sjajnoj površini svih platna, koja prelamajući se oživljava svaki potez boje pa neke pod određenim kutom imaju jači intenzitet, dok pod nekim drugim kutom nešto nježniji, stvarajući tako iluziju gradacije određenog tona, a ponegdje i pokreta. U slikarstvu Boruta Skoka kolorit je zasigurno pogonska snaga izgradnje slikarske kompozicije, a njegov postupni povratak na platna ovog autora daje naslutiti novu stvaralačku fazu, koju s nestrpljenjem iščekujemo.

Tina Širec Džodan

Kontinuitet stvaranja i prijenos znanja

Borut Skok već godinama na pulskoj i široj umjetničkoj sceni ne djeluje samo kao izolirani autor u intimi svog ateljea, već i kao iznimno važan katalizator za mlade generacije stvaratelja. Kroz projekte i programe udruga Crux i Cave Romane 95 Skok nesebično dijeli svoje znanje stečeno kroz studij i rad stvarajući platformu za budućnost pulske i istarske likovne umjetnosti.

Ova izložba stoga nosi dvostruku težinu. Ona je, s jedne strane, prezentacija autorovog zrelog i minuciozno građenog opusa u kojem se zrcali vrhunsko poznavanje slikarske tehnologije i suvremene estetike. S druge strane, ona je dokaz vitalnosti jedne umjetničke vizije koja ne završava na rubu vlastitog platna.

Gledajući ove radove svjedočimo zrelosti autora koji se ne boji eksperimenta, koji istražuje slikarski medij do njegovih krajnjih granica i koji svojim djelovanjem trajno zadužuje kulturnu sliku sredine u kojoj stvara i djeluje.

Eros Čakić, Gradska galerija Pula

SIMONE MOCENNI BECK: TETRADE

Značenje riječi tetrada:

Tetrada je skup ili cjelina sastavljena od četiri elementa, a pojam se koristi u raznim područjima poput glazbe, filozofije, povijesti i slično.

 Koncept izložbe:

Izradio sam 4 djela, od kojih se svako sastoji od 4 povezane slike. One proizlaze iz pripremnih radova poput skica i crteža koje sam, nakon dovršetka samih slika, nastavio razrađivati sve dok nisu postale samostalna umjetnička djela.

 1. ČETIRI GODIŠNJA DOBA

Shvaćena ne samo kao godišnja doba, već prije svega kao razdoblje života: proljeće kao adolescencija, ljeto kao zrelo doba ostvarenog čovjeka, jesen kao vrijeme prvih tegoba i gubljenja iluzija te, naposljetku, zima – vrijeme propadanja i završetka života.

 2. ČETIRI OCEANA

Budući da sam plovio, ove slike žele biti posveta onome što smatram svojim starijim bratom – moru. Dakle: Atlantski, Indijski, Tihi i Arktički ocean.

 3. ČETIRI JAHARAČA APOKALIPSE

Inspiriran fascinacijom koju sam osjećao čitajući o njima kao dijete, iako je to bila školska obveza.

Najviše me zadivljivala mašta koja je u meni bujala dok sam u svom unutarnjem svijetu tumačio Smrt, Glad, Kugu i Rat

 4. VENECIJANSKI TETRARSI

Skulptura koju sam više puta vidio dok sam služio vojni rok u blizini Venecije. Želio sam joj odati počast, osobito nakon što sam izradio u blizini Trenta vlastito djelo od porfira pod nazivom "Ancestrale" (Pradavno), visoko 2,50 m. Taj materijal, toliko tvrd i otporan, zadao mi je mnogo muke s obzirom na kratko vrijeme koje sam imao za izradu. I ova posljednja tetrada želi biti počast, u ovom slučaju kiparima iz prošlosti koji su s golemim trudom stvarali ta prekrasna djela.

***

 Ideja o tetradama rodila se kad sam završio s slikanjem Četiri godišnja doba. Umjesto da ih ostavim kao samostalna djela, odlučio sam ih objediniti u jedinstveni okvir, kako bih dobio cjeloviti pogled na tu temu, i to mi se svidjelo. Logičan slijed bio je naslikati i druge teme kroz četiri rada koji bi, po mom mišljenju, mogli činiti cjelinu.  Tako sam odabrao četiri oceana, četiri jahača apokalipse i skulpturalni sklop venecijanskih tetrarha. Mogao sam birati među tisuću mogućnosti – mogao sam slikati glazbenu tetradu (akord od četiri note), četiri strane svijeta, četiri elementa i tako dalje: izbor je bio sasvim slučajan.

Za svako djelo polazio sam, kao i uvijek, od crteža, skica i slobodnih prikaza iz mašte, ali puštajući ruku da crta ono što je za mene već bila čista imaginacija. Ne znam koliko sam ih napravio, ali za svaku tetradu odabrao sam četiri, od kojih svaki dominira jednom od četiri slike koje je čine ili se stapaju s ostalima. Ne postoji nikakav specifičan razlog zašto sam odabrao broj 4 – niti magijski, mistični, religijski ili politički. Postoji samo želja za slikanjem, građenjem, izmišljanjem i ponovnim stvaranjem vlastitih crteža po svojoj volji s istom radošću, melankolijom i odlučnošću koju osjećam kad pišem poeziju, sviram svoje voljene instrumente ili klešem kamen. To radim za sebe, za svoju neiscrpnu želju za stvaranjem i postojanjem, zbog želje da budem, a ne da se pravim umjetnikom. Sretan sam čovjek koji zna koliku je cijenu spreman platiti za vlastitu slobodu.

 Simone Mocenni Beck