IZLOŽBE

 Ove godine navršava se četvrt stoljeća javnog umjetničkog djelovanja Elvisa Bertona, autora  jedinstvenog stvaralačkog puta koji po mnogo čemu izlazi iz uobičajenih standarda likovne produkcije suvremene umjetnosti. Prvenstveni razlog tome je što je Elvis autodidakt, a taj nedostatak akademskog obrazovanja, što uostalom danas i nije važno, mogućim je razlogom specifičnosti i raznolikosti opusa ovog autora.

Zadržati ću se malo duže na počecima autorova umjetničkog djelovanja kako bi pokušao rastumačiti  genezu njegovog likovnog izričaja. Već je tada bilo razvidno da Bertona ne zanima korektnost i zanatski perfekcionizam nego da na platna (s izvjesnom autoironijom proizašlom iz svijesti o nedostatku odgovarajuće naobrazbe) neposredno i jednostavno prenosi svoje osjećaje oslobođene suvišne artificijelnosti, odnosno da ne radi po uzusima struke. Na rubu perspektivnih zakona, proporcionalnih odnosa i  morfoloških zadanosti Berton stvara svoj svijet neposrednim, vrlo često i simboličnim govorom, levitirajući između realnosti i snoviđenja te stvarnost zaodijeva osebujnim jezikom koji ilustrira stanje njegova duha. Započeo je kolažima s vegetabilnim motivima koji su impostirani kao subjekti kompozicije razigrane na imaginarnoj te gusto i slojevito rađenoj pozadini koja predstavlja pejzaž bitno odmaknut od ikakve realne i narativne interpretacije. Umjetnikov prosede može se povezati s dječjim crtežom za kojim ne poseže zbog nesigurnosti u vještinu vlastite likovne izražajnosti, već zbog što vjernijeg prenošenja iskrenosti koja je jedino u djece nepatvorena i krajnje jednostavna. Možda je posezanje za dječjim crtežom i prirodom bilo Bertonovo oruđe osobnog bijega iz životnog realiteta zagađenog urbanim pejsažom, trgovačim centrima, informatičkom zagušenosti i konzumerizom ili je apostrofirao dječju izražajnost pošto samo umjetnik ima privilegiju da cijelog  života u sebi nosi radoznalost djetinjstva. U sljedećem ciklusu, nazvanom Limuni, Berton i nadalje portertira prirodu, ali i kreće k bitno strožoj strukturi kompozicije što postiže izvjesnom geometrizacijom oblika, a nesputani kolorit koji je kolažima pribavio ekspresionističku auru sada je koncentriran na kromatske kontrapunkte.Uskoro će motiv bilja svesti na gotovo minimalistički znak koji se uzdiže nad fovistički razigranom pozadinom da bi već u ciklusu Trave iz 2002. godine boja utihnula prepuštajući primat sugestivnom crtežu naglašenog grafizma koji u biti predstavlja sustav znakova uspostavljen sintezom mimetičkog i minimalnog. Berton je već u tim ranim formativnim godinama uspio naći svoj prepoznatljiv izraz kojeg će postupno i sustavno razvijati na bitno drugačiji način od uvriježenih tokova suvremene umjetničke prakse kojoj je pridodao svoj osebujni obol marginalne provenijencije blizak Art Brutu i Dubuffetovskom grafizmu što je poebno vidljivo u ciklusima Baladuri, Polja i Šume, nastalim između 2005. i 2010. godine. Ovdje se već može govoriti o promjeni umjetničke vokacije, jer slikarstvo postupno uzmiče pred crtežom, ali se nikako ne gasi. Crtež postaje primarnim subjektom kompozicje koji organski izniče iz slikarski, gotovo informelovski tretirane površine, a ranije bogati kolorit ustupa mjesto utihnutoj kromatici bliskoj monokromnom slikarstvu. Te radove možemo uvjetno nazvati slikocrtežima u kojima je potez minimaliziran i sveden na znak koji diskretno, ali dovoljno jasno označuje da je riječ o krajoliku. On je reduciran, a time i nedefiniran te u potpunosti lišen svoje prikazivačke funkcije. Fascinacija pejzažem i biljkama ikonografski je obilježila gotovo petnaestogodišnje stvaralaštvo ovog autora, a naznake tih tema biti će nešto manje prisutne i u njegovom budućem izrazu. Autor im je intuitivno toliko blizak da ih neće napuštati čak niti u njihovim opredmećenim manifestacijama jer se u navedenom  razdoblju Berton posvećuje i kiparstvu  (Metalna šuma…), a kao što njegovo slikarstvo tog vremena možemo significirati slikocrtežima, tako i skulpture možemo okarakterizirati kao prostorne crteže. Autora tada prvi put sagledavamo i kao angažiranog umjetnika jer ekološke teme postaju primarnim umjetnikovim narativom. Metalno drveće i plastične vrećice diskretno, ali vrlo rječito govore o opasnosti koja se nadvila nad našim planetom. U sljedećim ciklusima Berton nije odviše odstupao od navedenog premda se izražavao u različitim medijima koristeći se i digitalnim te zvukovnim zapisima čime je predmetnom i tjelesnom pridodao i nematerijalno, odnosno svoje je stvaralaštvo okušao i u virtualnom svijetu čime je potvrdio da se u potpunosti snalazi u jeziku nove vizualnosti. Dotakao je nadrealizam, informel, i geometrijsku umjetnost, a sve je zaodjenuo svojevrsnom sintezom minimalističkog intimizma, dječje izražajnosti i primitivne ili naivne percepcije stvarnosti, vrlo bliske jeziku Art bruta.

Na tragu tih prepoznatljivih stilskih odrednica, ali rađen drugačijom artikulacijom kompozicije, kolorita i geste, nastaje Bertonov recentan ciklus nazvan Ruke, kojeg stvara unazad pet godina. Možda više nego ikad ranije autor se sada metaforički bavi čovjekom, odnosno njegovu intimu, strasti, osjećaje i duhovna kolebanja prikazuje maštovitom igrom ruku. Odgovor zašto je autor izabrao upravo ruke kako bi pomoću njih izrazio svoj pogled na međuljudske odnose, socijalne amplitude, psihička stanja društva kao i osobne emocije možemo potražiti u eseju francuskog povjesničara umjetnosti Henria Focillona Pohvala ruci iz 1934. godine:…Veliki su umjetnici poklanjali izuzetnu pažnju studiji ruku. Kao ljudi što više od drugih smrtnika žive rukama, oni su osjetili njihovu silnu moć. Umjetnost je proizvod ruku. One su instrument stvaranja, ali prije svega i organ spoznaje. Ruka dodiruje svijet, ona ga osjeća, podčinjava, preobražava. Ona se ne zadovoljava postojećim već želi stvoriti ono čega nema…

Stoga je logično da Berton svoju sadašnju priču pripovijeda upravo pomoću ruku kao nijemih tumača različitih ljudskih, ali i autorovih fizičkih, psihičkih i emotivnih stanja. Svojim klupčanjem, preklapanjem, gomilanjem i ispresijecanjem Bertonove ruke ekspresivno tumače odnose žene i muškarca, pričaju o spajanjima i rastancima ili govore o sputanosti i slobodi. Slike su svjesno rađene horror vacui manirom koja potencira  nemir i kolebanja ljudske psihe, a potenciraju je razlomljene i koloristički impulzivne pozadine koje se mogu iščitati i kao meta projekcije priče koju nam ruke kazuju. Te pozadine, rađene kao određeni patchwork geometrijskih, apstraktnih i figurativnih prikaza, često se pretapaju s prvim planom kompozicija, stiliziranim rukama koje su najčešće crne boje a svojim plesom prizivaju vegetabilne motive i Matissovsku arabesku. Time je autor, iako se sada ikonografski odredio za metaforičnost, oniričnost i fantazmagoričnost, ostao vjeran prirodi kao svojoj prvoj, omiljenoj i prepoznatljivoj temi. Elvis Berton je i ovim ciklusom zadržao samosvojnost i nepredvidivost svog autorskog izraza te potvrdio svoj nemirni istraživački duh koji ga je na krilima marginalnog likovnog izraza ustalio kao specifičnog eksperimentatora u kontekstu recentnih istarskih umjetničkih praksi.

Mladen Lučić

Gaetano, detto Tanino, Liberatore nasce a Quadri, in provincia di Chieti, nel 1953. Finito il Liceo artistico a Pescara si trasferisce a Roma e si iscrive alla facoltà di Architettura: qui collabora con agenzie di pubblicità e realizza copertine di dischi per la RCA.

Frequenta il liceo Artistico di Pescara, poi la facoltà di Architettura a Roma. Dal 1974 al 1978 collabora con varie agenzie pubblicitarie. Nel 1978 incontra Stefano Tamburini e pubblica i suoi primi fumetti sulla rivista « Cannibale ».

Nel 1980 esce il primo numero di « Frigidaire » dove con Tamburini pubblica il primo episodio di RANXEROX «  Ranxerox a New York » e in seguito il secondo « Ranxerox: Buon compleanno Lubna ». Il terzo e ultimo episodio «  Ranxerox 3: Amen! » lo pubblica con Alain Chabat. Sempre su Frigidaire troviamo le celebri illustrazioni della serie « Bordello » e « Clienti ».

Agli inizi degli anni 80 debutta la sua attività internazionale.  Realizza copertine per le migliori riviste europee, cartelloni pubblicitari per importanti festivals, la copertina del disco di Frank Zappa « The man from utopia », per la televisione (francese e italiana) crea scenografie e personaggi di sintesi così come per il teatro.

Dal 1982 vive e lavora in Francia. Nel 2003 vince il César per i Costumi del film « Asterix e Obelix : Missione Cleopatra » di Alain Chabat.

Nel 2004 abbandona gli strumenti tradizionali per il digitale, tecnica con cui realizza « Lucy - La speranza », storia sulle origini dell’uomo scritta da Patrick Norbert, edito in Francia da Capitol Editions e pubblicato in Italia da COMICON Edizioni.

Per l’editore francese Glénat ha realizzato splendide illustrazioni per due grandi classici della letteratura francese, le Undicimila Verghe di Apollinaire e I Fiori del Male di Baudelaire. Nel 2018, per COMICON Edizioni, è uscito il volume Ranx (Re) Incarnazioni, un poderoso artbook per celebrare i 40 anni del coatto sintetico. Per Feltrinelli Comics ha pubblicato nel 2019 l’artbook Body Count e ha realizzato le copertine de Le storie della paranza di Roberto Saviano. 

Antun 

Motika „Animalije“

Izložba Animalije autora Antuna Motike (Pula, 30. prosinca 1902. – Zagreb, 13. veljače 1992.), prvoga istarskog akademski školovanoga likovnog umjetnika, Puležana, ponovno nam "otkrivenog" osnivanjem Zbirke Antun Motika 2006. godine.

Antun je Motika je u razdoblju dužim od dvadeset godina, posvetio veliki dio svoga opusa upravo skicama u tehnici ugljena na pak-papiru, skicama koje su u začecima bile namijenjene izradi skulptura u raznim materijalima, no kasnijim su razvojem i produkcijom postala autonomna crtačka likovna djela, a danas nam ukazuju na autorsku i zanatsku vještinu, na likovnu kreativnost Antuna Motike.

U tim crtežima nije poželjno tražiti pretenciozno "kodirano" značenje i(li) skrivenu likovno-društvenu poruku, prije svega vidimo crtačku virtuoznost i pokaz onoga što nalazimo u slikarskim i kiparskim djelima koje se ponekad nepravedno označavaju važnijim i vrjednijim za suvremeno slikarstvo.

Prijatelj Antuna Motike, suradnik i kustos mnogih kasnijih izložbi, Darko Glavan vjerojatno je najbolje opisao važnost upravo ove likovne faze i istraživanja, faze u kojoj se autor "odmarao" od tada alternativnih likovnih lumino-eksperimenata i vizualnih istraživanja, kustos koji je, unatoč razlici u vremenu nastanka i različitih interpretacija crteža, najbolje proniknuo u potrebu autora za osnovnim likovnim izrazom, za elementarnom tehnikom i motivom.

Svakako ne možemo zanemariti nemali utjecaj Antuna Motike, napose kao predavača u Školi primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, na poslijeratnu generaciju iz sredine prošloga stoljeća među kojima su bili Josip Diminić i Ivan Obrovac, umjetnika čiji je značaj opće poznat u novoj i novijoj istarskoj suvremenoj likovnoj sceni. Crteži su rađeni u tehnici smeđeg krajona, tuša i većinom ugljena (samog) ili kombinirano s bijelom temperom, olovkom i smeđim tušem. Iz signiranih crteža razvidno je da su nastali u razdoblju od 1940. do šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Eros Čakić "Brojni podjednako kvalitetni i dorađeni crteži u tehnici ugljena i olovke svjedoče o 'pretapanju' utilitarnih predmeta poput vaza i vrčeva s antropomorfnim figurama. Nakon stotina i stotina studija, tipična ostvarenja poprimaju hibridni izgled na razmeđi teško prepoznatljivih prvotnih upotrebnih odlika i sve slobodnije i nesputanije izvedbe. Takav 'start' s pozicija, uvjetno govoreći, primijenjene umjetnosti i 'finiš' u domeni apsolutne umjetničke slobode bit će karakterističan za većinu Motikinih skica i crteža nastalih tijekom kasnijih desetljeća umjetnikova stvaranja. Motika će ih i dalje nazivati, apsolutno nominalno, budući da osim staklenih skulptura ništa nije izvedeno po tim modelima, 'skicama za keramiku' odnosno 'za feražu' (metalni predmeti) ili neki drugi materijal. S današnjeg vremenskog odmaka razvidno je kako su ti crteži bili oblik autonomne umjetničke prakse (riječ je o više tisuća crteža većeg i manjeg formata) koja je osim vježbe ruke, stvarala i preduvjete za novu oblikovnu sintaksu, koja će 50-ih i 60-ih doći podjednako do izražaja u Motikinim crtežima, projektima i eksperimentima, slikama i skulpturama…" Darko Glavan: „Svjetlost i samoća“, monografija Antun Motika, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb 2002., str. 24. "Osim u gotovo tisuću izravnih pripremnih crteža, od kojih su posebno atraktivne studije istarskog bika 'boškarina', anticipacije likovnih ideja realiziranih na Muranu mogu se prepoznati i u dijelu crteža iz prijelomnog razdoblja tzv. 'arhajskog nadrealizma' kao i u crtežima nominalno klasificiranim kao skice za keramiku, odnosno feražu. I sam je umjetnik, dok smo zajednički katalogizirali njegov golemi crtački opus, nerijetko bio u dvojbi kako klasificirati pojedino djelo, oslanjajući se uglavnom na procjenu što bi eventualno bilo moguće izvesti u određenoj tehnici, a ne na prvobitnu nakanu s kojom je izvorno počeo svoj obračun s prazninom papira…" Darko Glavan:„Svjetlost i samoća“, Monografija Antuna Motika, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb 2002., str. 2. "Umjetnička postignuća i zadivljujuća individualnost Antuna Motike zasigurno nisu u potpunosti prepoznate, proučene i predočene, ni stotinu godina nakon njegova rođenja, ni deset godina nakon njegove smrti, no uvjeren sam da danas ima vrlo malo onih koji sumnjaju kako je bez sagledavanja i spoznavanja njegova umjetničkog svijeta moguće sačiniti vjerodostojnu povijest hrvatske likovne umjetnosti XX. stoljeća." Darko Glavan: "Svjetlost i samoća", monografija Anton Motika, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb 2002., str. 32.

Grafički radovi na izložbi predstavljaju izbor iz grafičkih mapa:

Dimitrije Popović: Čudotvorac Cetinjski. Zagreb: Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske, 2020. Grafička mapa rađena u 100 numeriranih primjeraka. Svaki primjerak potpisao autor. Grafička mapa ,,Čudotvorac Cetinjski“, objavljena povodom 190. godine od smrti Petra I Petrovića Njegoša Svetog Petra Čudotvorca Cetinjskog 1748.-1830. Autorsko djelo slikara Dimitrija Popovića. Sadrži četiri grafička lista. 35.5x51 cm. 

Dimitrije Popović: Kralj. Zagreb: Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske, 2021. Grafička mapa rađena u 100 numeriranih primjeraka. Svaki primjerak potpisao autor. Grafička mapa ,,Kralj“, objavljena povodom stogodišnjice smrti kralja Nikole I Petrovića Njegoša (1921.-2021.), autorsko je djelo slikara Dimitrija Popovića. Sadrži deset grafičkih listova u tehnici litografije i sitotiska. 35.5x51 cm. 

Dimitrije Popović: Oreol mikrokozma. Zagreb: Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske, 2023. Grafička mapa rađena u 100 numeriranih primjeraka. Svaki primjerak potpisao autor. Grafička mapa ,,Oreol mikrokozma“, objavljena povodom 210 godina od rođenja Petra II Petrovića Njegoša 1813.-2023. Autorsko djelo slikara Dimitrija Popovića. Sadrži deset grafičkih listova u tehnici litografije i sitotiska. 35.5x51 cm. 

Izložbu predstavljaju / La mostra viene presentata da:

Grad Pula - Città di Pola, Gradska galerija Pula - Galleria Civica di Pola

Zajednica Crnogoraca i prijatelja Crne Gore Grada Pule – Pola / Comunità dei Montenegrini e degli amici del Montenegro della Città di Pola-Pula

Vijeće Crnogorske nacionalne manjine Grada Pule – Pola / Consiglio della Minoranza Nazionale Montenegrina della Città di Pola - Pula

Projekt podupiru:

Savjet za nacionalne manjine Republike Hrvatske

Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske

Društvo Crnogoraca i prijatelja Crne Gore “Bujština“, Umag

GRADSKA GALERIJA PULA-GALLERIA CIVICA DI POLA

14.VIII. – 14.IX.2024.

DIMITRIJE POPOVIĆ: GRAFIKE

Dimitrije Popović, nezaobilazni umjetnik hrvatske likovne scene, već desetljećima očarava publiku jedinstvenim grafičkim izričajem. Izložba pred nama donosi nam pregled bogatoga i raznolikoga recentnog opusa grafika te predstavlja iznimnu prigodu da se upoznamo s njegovim umjetničkim razvojem, kao i utjecajem koji je ostavio na hrvatsku i svjetsku grafiku.

Popovićeva grafika odlikuje se izuzetnom tehničkom virtuoznošću i dubokom emocionalnom iskrenošću. Svojim djelima, istovremeno apstraktnim i figurativnim, umjetnik istražuje sveopće teme egzistencije i prolaznosti vremena, često se inspirirajući motivima iz prirode i mitologije.

Najupečatljivija značajka autorove grafike njegova je sposobnost prikaza snažne atmosfere i vizualne napetosti. Radovi su mu nerijetko puni kontrasta, kako u pogledu tonaliteta tako i u pogledu raznovrsnosti sadržaja. Upravo ta napetost čini njegove radove toliko osebujnima, tako svojstvenima.

Popovićeva umjetnost nije nimalo statična, u neprestanoj je transformaciji. Djela su mu svojevrsni dnevnik, neobična kronologija unutarnjih borbi i traganja za smislom. Kroz raznorodne cikluse umjetnik istražuje temeljna pitanja o životu, smrti, ljubavi, religiji, a slike su istodobno intimne ispovijedi i univerzalna razmišljanja o ljudskom postojanju. Posebna vrijednost Popovićevog opusa leži u njegovoj svestranosti, u njegovoj nevezanosti za ijedan stil ili određenu temu. Popović neprestano i uporno eksperimentira, učestalo traga za novim izražajnim mogućnostima. Ta otvorenost prema novim izazovima i takva radoznalost prema novim temama čini njegovu umjetnost tako zanimljivom i toliko aktualnom.

Majstor različitih tehnika, od klasičnog slikarstva do suvremenih medija, snažne simbolike, izražajnih boja i složenih kompozicija čini ga vrlo prepoznatljivim. Svaka mu je slika poput slagalice koju prepušta gledatelju u otkrivanju smisla, otkrivanju slojeva značenja skrivenih ispod naslikane površine. Popovićeva likovna umjetnost je most između tradicije (u njegovom djelima od početka dominira mitsko i arhetipsko) i suvremenosti, između lokalnog i globalnog, podsjećajući nas stalno i trajno na univerzalni jezik umjetnosti koji prodre u najdublje slojeve duše.

Rani grafički radovi odražavaju utjecaj nadrealizma, bogate simbolike, pomno izabranih oblika i sugestivnih boja koje stvaraju dojmljivu atmosferu. S vremenom, Popović počinje eksperimentirati s različitim grafičkim tehnikama i postupno se udaljava od figurativnih elemenata, njegove grafike postaju sve složenije i dinamičnije, motivi se sve više raščlanjuju na osnovne geometrijske oblike, boje postaju sve intenzivnije, a linije sve energičnije.

U recentnim radovima grafike su postale složene kompozicije linija, boja i tekstura koje stvaraju dubinu i prostornost uz sačuvane elemente figuracije koje vješto spaja u novoj slici. Premda često lišene ranije naglašenih figurativnih elemenata, one i dalje nose snažnu emotivnu i intelektualnu težinu.

Kako je više puta naglašavano, kad govorimo o Dimitriju Popoviću valja kazati da je uvijek s ponosom govorio o svojoj pripadnosti crnogorskome narodu, a zahvaljujući svojoj iznimno vrijednoj društvenoj ulozi svakako je njegov umjetnički rad i djelovanje čvrsta spona prijateljstva u odnosima i zbližavanju dvaju naroda.

Izložbu grafičkih radova iz nekoliko recentnih izdanja grafičkih mapa organizirali su: Grad Pula, Gradska galerija Pula, Zajednica Crnogoraca i prijatelja Crne Gore grada Pule i Vijeće Crnogorske nacionalne manjine Grada Pule, a zajedničkim izborom likovnih umjetnika iz Pulske zajednice Crnogoraca i Gradske galerije Pula svojim sugrađanima i likovnoj publici predstavljaju tek mali djelić grafičkog opusa velikana likovne umjetnosti Dimitrija Popovića.

Eros Čakić